StoryEditor
KnjiževnostPRIJATELJI O TONKU

Čitao je za sebe i druge, postavio nedostižan rekord u broju promocija knjiga i otvaranja izložbi, a par dana prije smrti napravio zadnji đir brodicom

12. kolovoza 2020. - 18:51
Igor Zidić, Jagoda Buić i Tonko Maroević  Željko Puhovski/hanza media


IGOR ZIDIĆ

Cijeli život oko sebe je širio radost

– Nadao sam se da nešto ovakvo neću ni čuti... Tonko je bio tri godine mlađi od mene, a doživljavali smo ga još mlađim. Nosio je u sebi mladost i jarost te mladosti. Bio je veliki erudit, odličan poznavatelj raznih područja kulture i doživljavali smo ga kao nekoga "maloga koji se u sve razumi".

O brojnim je temama znao svašta, a i sam je izmišljao nove teme. Družili smo se još od gimnazije, dakle, mnogo više od pola stoljeća i uvijek je oko sebe širio radost. Mnogo je radio, nije znao, a ni htio nikoga odbiti i mislim da su ga na kraju te silne obaveze iscrpile. Koristio je najsporija prometala – najradije autobus, jer je u njemu mogao čitati i prevoditi, a ako je mogao, išao je pješice. Vjerujem da ga je takav način života punio energijom i dao mu impresivnu kondiciju, ali – vrč ide na bunar dok se ne razbije...

Imao je veliko znanje iz raznorodnih područja, ali znao je reći: "Meni je književnost ipak veća ljubav od povijesti umjetnosti. Bez književnosti ne bih mogao disati." Njegovi su prijevodi nešto najdragocjenije što je ostavio. Svi smo se njima koristili znajući koliko su korektni i vrsni. Čitao je za sebe i za druge. Eto, prije desetak dana mi je rekao kako mu se čini da je Ariosto veći i od samog Dantea i da se time mora detaljnije pozabaviti... – rekao je za "Slobodnu" povjesničar umjetnosti i književnik.

PAVAO PAVLIČIĆ

Nitko nije ostvorio toliko izložbi

- Tonko Maroević bio je dvostruko nadaren čovjek. S jedne strane bio je nadaren pjesnik, a s druge, imao je oštro kritičko oko za književnost i likovnu umjetnost. A u toj situaciji morao je izabrati na što će staviti naglasak: na vlastitu poeziju ili na tumačenje tuđih djela. Izabrao je ovo drugo, smatrajući da čovjek ima obvezu prema vlastitom talentu, ali i prema talentu drugih umjetnika. Zato u Hrvatskoj nema čovjeka koji je otvorio toliko izložbi i recenzirao toliko knjiga kao Tonko.

A budući da je u njega bio silno otvoren duh, imao je razumijevanje za različite poetike i usmjerenja, i sve ih je znao protumačiti i vrednovati. Upravo vrednovanje je tu ključna riječ. U vremenima kad pojam vrijednost pomalo iščezava iz razgovora o umjetnosti, on je upravo na vrijednosti inzistirao, a to je i njegovu radu dalo veliku vrijednost.

I, ako mogu još nešto osobno reći - drugovao sam s Tonkom pedesetak godina i za to vrijeme on mi je povremeno govorio: "Vidjet ćeš kad dođeš u moje godine". Upravo će mi ta njegova rečenica najviše nedostajati, komentirao je odlazak poznati književnik i akademik.

RADOSLAV TOMIĆ

Hektorovićev nasljednik

– Svi smo ga voljeli. Tonka nije obilježavalo samo nagomilano znanje. Imao je kriterije koje je gradio i održavao i mnogi od nas su se na temelju njegovih stavova lakše kretali kroz književnost i likovnu umjetnost. Ostat će za njim velika praznina, a to nije fraza, nego činjenica. Pada mi ovoga časa na pamet koliko će nedostajati njegova znanja o talijanskoj književnosti 19. stoljeća u Dalmaciji... Premda je živio u Zagrebu, Tonko Maroević bio je pravi Dalmatinac, i to Dalmatinac ranijih stoljeća. Rodio se u sređenoj, kulturnoj sredini Staroga Grada i nasljedovao brojne svoje hvarske kulturne prethodnike, od Hektorovića nadalje – rekao je povjesničar umjetnosti i akademik.

MIRJANA MAROEVIĆ

Zadnji đir brodicom

- Dogodilo nam se da je Tonko umro u Starom Gradu, a svi smo tu, čitava obitelj se okupila - umro je ondje gdje je želio i kako je želio, priseban, jer se najviše bojao da ga pamet ne ostavi. Njegovu dobrotu i plemenitost teško je opisati - za svakoga u familiji imao je lijepu riječ, sva naša okupljanja i ručkovi bili su začinjeni njegovom hiperinteligencijom i hiperdobrotom.

Svi mi u obitelji smo različiti, ali je s jednakim interesom pratio svačiji rad - sjećam se da me nekada čekao pred fakultetom dok sam branila diplomsku radnju i umirao od straha hoće li sve dobro proći.

U svojoj zadnoj knjizi poezije "Kazalo" iščitavam oproštaj od obitelji i prijatelja. Mom mužu Vinku i srednjem bratu Jakši posvetio je pjesme: Jakši pjesmu "Kampanil" jer je dao velik obol u obnovi starograjskog zvonika, a Vinku, koji je bio gradonačelnik, napisao je pjesmu "Farosu slava, Parosu dika".

Bio je renesansni čovjek, a u skladu s tim nikada nije išao liječniku niti dao izmjeriti tlak. Zapravo, za čovjeka renesanse doživio je duboku starost. Baš je i njegov sin primijetio da je umro ondje gdje je i želio biti pokopan - a pogreb će biti u petak, u 18 sati.
Par dana prije učinio je i zadnji đir brodicom. Moj muž i jedan njegov prijatelj obnovili su staru barku pa su se oni i Tonko, svi s unučadi, ukrcali i prvi i zadnji put zajedno zaplovili u toj brodici, kaže novinarka, nevjesta Tonka Maroevića.

DUJE MRDULJAŠ

Duša od čovika i veliki znalac

– Jako nas je sve u obitelji pogodila vijest o smrti Tonka Maroevića. Moj otac surađivao je s njim 25 godina, a ja barem 15, bio je svojevrsni zaštitni znak Galerije "Kula". Radili smo zajedno brojne značajne izložbe i imali planove za neke nove.
Sudjelovao je u svim fazama rada, često je bio kustos naših izložbi, savjetnik, pisao monografije, tekstove za kataloge, a često bi i otvorio izložbu; katkad smo čak i putovali zajedno, prevozili umjetnine, i to ga je jako veselilo. Bio je predivna osoba, duša od čovika i veliki znalac. Velik je ovo gubitak i za likovnu, i uopće kulturnu scenu u Hrvatskoj – prokomentirao je Tonkov odlazak vlasnik i ravnatelj splitske Galerije "Kula".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

24. veljača 2021 11:53