StoryEditor
KazalištePod maskom epidemije

Maca iz Geta prošetala se po premijeri Lombardijaca - opstat će teatar!

Piše Jasmina Parić
18. srpnja 2020. - 08:00
Više je bilo izvođača na 'Lombardijcima' nego brižno raspoređenih gledatelja Božidar Vukičević/HANZA MEDIABozidar Vukicevic/Cropix

Već se primiče kraju prvi tjedan Splitskog ljeta, u vremenu čudnom i meteorološki i epidemiološki. Već nas je uhvatila nostalgija za danima koji se čine tako daleki – kada je Peristil u toploj noći bio krcat kao šipak, ni na tribinama ni na skalama nije bilo centimetra slobodnog prostora, a lepeze, odnosno ventule, bile uobičajen rekvizit. Što veće, to bolje.

Nekada davno, pamtim, dvije moje stare pratete išle su na koncerte s ventulama iz pretprošlog stoljeća, napuklima i čvrsto omotanima koncem. Sve se mijenja; to "bapsko" pomagalo postalo je zadnjih godina dio modnog asesoara.

Ove godine večeri su friške, a publike ne smije biti mnogo. Više je bilo izvođača na "Lombardijcima" nego brižno raspoređenih gledatelja. Karte su prilično skupe, valja slijediti niz naputaka i zdravstvenih protokola, a o nekakvom šušuru nema ni govora.

U ovom neobičnom trenutku, u kojemu ima i straha i bunta, i velike želje da se kazališna umjetnost održi i očuva, želje začinjene nelagodom – jer nitko nema pojma što će dalje biti – posebno pada u oči koliko je važna veza između scene i gledališta.

Za teatar su, dakako, dovoljna i dvojica – jedan izvođač i jedan promatrač, ali onaj poseban osjećaj kada umjetnici na sceni ščepaju za dušu publiku, puno gledalište publike, i uvedu ih u svoj svijet, sama je esencija kazališta.

Dani velikih valova

Kako dalje? Jasno je da su ovogodišnji festivali, skraćeni, srezani, pažljivi, pa tako i Splitsko ljeto, organizirani uz velik trud upravo zato da ne pukne nit i da se kontinuitet održi. Uz nadu da će se dogodine sve vratiti na staro i da će od epidemije ostati samo ružno sjećanje.

image
Teatar bez maske nemoguće je zamisliti. Nažalost, ove godine to ima sasvim drukčije konotacije. Slijeva Jelena Bosančić, Srećko Šestan, Trpimir Jurkić i Snježana Sinovčić
Vojko Bašić/HANZA MEDIA
Vojko Basic/Cropix


Ne bude li tako, odnosno, dočekamo li treći, peti ili deseti val, tada će se kazališta naći pred izazovom s kojim se još nisu susrela i morati tražiti nova rješenja.

Opstat će teatar – opstao je od kamenog doba do danas. I naši su preci u pećinama imali, opravdano se pretpostavlja, uvijek nekoga tko je dobro znao ispričati priču, opisati lov i smisliti šalu. Stoljećima i stoljećima nalazio je teatar put do publike, pa će ga ponovno naći. Možda na velikim, otvorenim prostorima, možda u amfiteatrima – na sreću imamo ih, blizu Splita – možda uz more...

Ovo ljeto valja srčano izgurati i misliti već o idućem, s raznim kombinacijama i jedinim ciljem, da se održe zajedno gledatelji i izvođači. Mnogo gledatelja želimo, da se opet, nakon toliko truda da se publika privuče u svoj teatar, ne bi kazalište svelo na zatvoren, elitni sustav.

Uostalom, ako ćemo vjerovati kazališnim praznovjericama, sve bi trebalo biti dobro. Tih praznovjerica je mnogo, znaju za njih svi koji su u teatru s dodirom, a jedna od njih kaže da veliku sreću nosi mačka koja prođe pozornicom.

Na otvaranju Splitskog ljeta, jedna maca iz Geta dostojanstveno se prošetala pozornicom, uz noge sopranistice Daniele Schillaci. Nadajmo se da će donijeti sreću i ovom Ljetu, i svim idućima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

29. rujan 2020 10:28