Ima neke čudovišne nepravde što je čudesno dobrodušni, te od svake taštine i himbe deliberani splitsko-brački glumac, Ante Čedo Martinić, zanavijek bio usnuo ama baš dva dana nakon Božića.
Dok je Ditić nemušto propjevavao svoje prve životne krikove i glasove, u družbi s tovarom i kravom na slami u štali, njegov daleki suvremenik – jerbo, svako je živo ljudsko stvorenje suvremenik s Isusićem – udisao je svoje najposljednije zrake zraka… Ugasio se dobri Čedo dva dana poslije Porođenja, na blagdan Ivanova, onoga zimskoga, umoren bolešću što ga je dugo rastakala iznutra i mrcvarila izvana.
Tko zna za kakvu je duhovnu milost to dobro; to, da ti vlastiti Veliki petak bude dva dana nakon Božića, a ne dva dana prije – uskrsnuća?
Tvojega osobnog, ili ponovnog Isuk...