"Nemoj očekivati socijalnu dramu ili pornić, gledaj ga više kao metaforu ili san, to je bila intencija", savjetovala je potpisnika ovih redaka mlada i darovita redateljica Hani Domazet pred gledanje njezinog kratometražnog filma "Tina&Sendy" koji je sinoć imao premijeru na ZFF "Kockicama".
"Tina&Sendy" definitivno nije pornić, premda se naslovne protagonistice upoznaju na audiciji za porno-film, a i penis krasi plakat ovog odličnog kratkiša koji dolazi kao osvježenje u ionako prilično osvježavajućoj kratkometražnoj ponudi "Kockica".
Od pornića "Tina&Sendy" ipak ne bježe posve, je li to zato što (hrvatski) film (samo) tako može privući veću pažnju?
- Prvotna ideja je bila snimiti kratki dokumentarni film o porno glumici Tini Blade, a iz tog istraživanja je na kraju nastao moj posljednji kratki igrani film na ADU. Budući da sam ga htjela snimiti u profesionalnim uvjetima, prijavila sam ga na HAVC i tada se razvio u neku vrstu feminističke priče o nesvjesnoj izdaji među nesamosvjesnim curama. Teško mi je bilo izbaciti ono od čega sam krenula na početku, a i činilo mi se da porno industrija i filmska industrija znaju imati neke komične i tragične dodirne točke. A i mnoge priče porno glumica i glumica se znaju preklapati u emotivnom smislu.
Pornografija je u filmu ironizirana, a sam film estetiziran i snolik, kao da su se vizije Gaspara Noea i Harmonyja Korinea ("Spring Breakers") spojile u tvoju...
- Film počinje porno audicijom u stilu castinga Pierra Woodmana, francuskog pornografa, koji su kasnije postali neka vrsta kanona u porno svijetu i iz kojeg se razvio žanr za sebe. Bilo mi je zanimljivo razgraničiti i igrati se upravo na razmeđi gdje završava erotski film, a gdje počinje pornić. To je jedna od autorskih restrikcija koje sam si zadala. Bilo bi suludo da sam tu granicu prešla jer je "Tina&Sendy" drama i jer bi na neki način autorski pogled pretvorila u pogled pornografa, što nikako ne želim. Predobro drugi ljudi rade porniće da bih se u to petljala, a i zbilja mi nije od interesa.
Zanimljivo je da, uz glavne glumice Tihanu Lazović i Saju Milardović, u maloj, sporednoj ulozi nastupa - Ava Karabatić.
- Avu sam upoznala preko jednog prijatelja koji je garantirao da će ona to vrlo profesionalno odraditi, što se pokazalo točnim. Ona je vrlo osebujna ličnost i priličan je "štreber" tako da se svega primila jako predano i odgovorno i tu sporednu ulogu pripremala kao što netko drugi priprema glavnu, što je vrlo pohvalno. Teško sam prežalila što smo montažer Denis Golenja i ja odlučili skratiti film na 17 minuta, svakako je dramaturški kompaktniji, ali je nekoliko sjajnih scena moralo ispasti. A Ava je Ava i ona radi svoj PR nevezano uz nas. Što je nekada pomalo vašarski, a ponekad jako zabavno. U svakom slučaju smo nakon snimanja još mjesecima spominjali Avu. Tako djeluje na ljude.
Muškarce u filmu ne vidimo, oni nemaju lice, ali zato je penis vidljiv na plakatu. Simbolika?
- Glavni muški lik u filmu nema lice, ali zato ima glas i moć, a djevojke u filmu imaju i lice i tijelo, ali su im glasovi vrlo tihi, a svijest ne previše proširena. Toliko su nesvjesne da niti ne shvaćaju da im je nevidljiva osoba nametnula želje i stavove. Vrlo nedramatično ostavljaju jedna drugu i ne drže se zajedno. Ali, upravo je u tome problem. Nesolidarnost nije neki aktivan čin. To je nešto što se potkrade i mislim da i puno obrazovanije žene od mojih likova nisu svjesne da to rade. Ostavila sam ipak nadu na kraju. Na "eksplicitnom" plakatu su zapravo ruža i dildo koji se provlače kroz imena likova. Mislim da idem dalje od ovoga da bih sama sebi počela zvučati kao luđak.
Plakat je radio sjajni Dario Dević i postoje dvije varijante, a na tom drugom je samo cvijet koji izaziva širok spektar asocijacija na suptilniji način. Sjećam se da smo Dario i ja prvotno razgovarali da bih voljela neku "estetiku jada" i elemente pornića, prijateljstva, ludila, djevojačkog imaginarija, seksa, droge i alkohola, nevidljive spodobe, nogu, istočnoeuropskih "ljepotice" i ironizirane romantike, a što se boje tiče - crvena i roza se provlače više manje kroz cijeli film. Teško je naći samo jedan vizual koji savršeno odgovara cijelom filmu. Meni su oba sjajna. Članovima svoje obitelji sam isprintala samo ovaj drugi (smijeh).
"Tina&Sendy" zapravo metaforički govori o (muškom) sistemu koji nije spreman samo "zajebati" žene, tj. neuspjelom pokušaju žena da ga razbiju, izjednače svoja prava i izbore se protiv tog i takvog sistema?
- Tako je, to je jedno, ali za mene glavno tumačenje. Isto tako te ne može netko toliko zajebati ako si svjesan sistema. Moji likovi su pogubljeni i uronjeni u sistem, tako da ne vide van njega do samog kraja kada dajem naznaku nekog buđenja i osvještavanja. Osim feminizma i sistema volim razmišljati i o (ženskom) prijateljstvu koje je divna i slojevita tema za sebe. Zanimljivo je i da kada aktivno razmišljaš o nečemu i uvodiš svoje suradnike u istu temu da se zapravo i tijekom rada događaju slična buđenja i osvještavanja. Ljudi ionako najbolje djeluju i utječu jedni na druge na mikrorazini.
Film definitivno kao da povlači paralelu između filmske i pornografske industrije?
- Zanimljiva mi je ta paralela jer kada slušam godina jadikovke glumaca i onda shvatim da se van konteksta ti problemi ne razlikuju znatno u bilo kojoj industriji, pornografskoj ili filmskoj. Pornoglumica Tina Blade, s kojom sam surađivala i koja isto ima "cameo" ulogu u filmu. Imala je često iste rečenice o potplaćenosti, prevarama, podvaljivanjima i nesoliidarnosti kao i kolegice glumice.
Ideja je nastala prije "Time's Up" pokreta, a danas se čini aktualnim...
- Zanimljivo mi je da me nešto mučilo mnogo ranije i da sam o tome ispitivala i ugnjavila sve ljude oko sebe i onda se dogode "Me Too" i slični pokreti. Harvey Weinstein je jednako tako mogao biti i ova moja verzija Pierra Woodmana (smijeh). Očito me nije bez razloga kopkalo.
Kakva je ravnopravnost žena u hrvatskoj filmskoj industriji? Koliko su (tvoj) put utabale Hana Jušić i ekipa?
- Drago mi je da su se stvari definitivno promijenile na bolje. Čini mi se da je raspodjela sredstava i produkcije u spolnom smislu bliži nekoj harmoniji. Jako mi je važno da postoje druge redateljice koje rade i djeluju, osjećam se nekako sigurnije s tom činjenicom da su stvari moguće. I dalje ne mislim da su plaće jednake, na tome još treba raditi. Od filma se na žalost ne živi. I to vrijedi i za muškarce i za žene.
Gdje i kako vidiš dalje sebe u hrvatskoj kinematografiji?
- Teško mi je i pomalo pretenciozno sebe smještati negdje. Snimat ću uskoro novi kratki film i nadam se nakom toga dugometražni, to će vjerojatno govoriti puno više za sebe umjesto mene.