StoryEditor
GlazbaDIRIGENT BEZ PULTA

‘Dok se strane umjetnike kuje u zvijezde, domaći mogu u teatre samo s ulaznicom!‘ osupnut je splitski dirigent Frane Kuss situacijom u svojoj struci

Piše Jasenka Leskur Foto Darko Tomaš/hanzamedia
21. siječnja 2022. - 15:44
Frane Kuss, glazbenik, dirigent i strastveni pilot jedrilice, pred Glazbenom akademijom u Zagrebu Darko Tomaš/CROPIXDarko Tomas/Cropix

Mladi splitski dirigent Frane Kuss (35) nedavno se preselio sa suprugom i djecom u Zagreb, odakle svaki tjedan dolazi na Umjetničku akademiju, gdje predaje na kolegijima Dirigiranje, Sviranje partitura i Upoznavanje instrumenata. U glavni grad se, zapravo, vratio nakon četiri godine kod kuće, procijenivši da u Zagrebu njegova djeca imaju više mogućnosti za odgoj i obrazovanje, što im je iznimno važno, kaže.

Ipak, glavni razlog zašto je napustio rodni grad leži u tome što u Splitu nema posla za njega.

Nedavnom objavom na svom Facebook profilu skrenuo je pažnju na nepovoljan položaj dirigenata u Hrvatskoj, reagirajući na jedan članak u dnevnim novinama. U članku se kao o "senzacionalnom transferu" govori o tome da riječko kazalište zapošljava "europskog" dirigenta, 27-godišnjeg Nijemca Valentina Egela, a splitski dirigent je to komentirao ovako:

"Senzacionalno je jedino to što ćemo uskoro u Hrvatskoj imati čitav razred diplomiranih dirigenata i dirigentica kojima se sustavno ne da da dođu do pulta u vlastitoj državi i u ustanovama koje su makar u svome nazivu hrvatske!

Da apsurd bude veći, toliki mladi kolege nemaju niti priliku pokazati da eventualno ne valjaju, pa da netko može opravdano reći da su mu igrači iz vlastitog dvorišta loši i da bolje mora tražiti vani. Nažalost, čini se da nas razdiru strašni kompleksi i malograđanština pa sve strano odmah valja, a sve domaće je nevaljalo. Stoga sam za sebe, u šali, više puta rekao da mi je prezime na mjestu i još da sam Franz i da ne govorim hrvatski, prošao bih savršeno!"

Kako u Hrvatskoj dirigenata nema baš "za bacanje", zamolili smo ga za razgovor o tome kako se uopće u našim uvjetima može afirmirati jedan mlad, glazbeno školovan čovjek, na što je on rado pristao.

image
Frane Kuss, glazbenik, dirigent i strastveni pilot jedrilice, pred Glazbenom akademijom u Zagrebu
Darko Tomaš/CROPIX
Darko Tomas/Cropix

Što je previše, previše je

Što vas je ponukalo da komentirate zapošljavanje stranca u HNK-u Rijeka, usput mlađeg od vas?

– Da se razumijemo, nisam a priori protiv nijednog kolege iz inozemstva, ali što je previše, previše je! Studij dirigiranja upisuje i završava iznimno mali broj studenata, ali je svejedno prema većini nas odnos potencijalnih poslodavaca izrazito maćehinski.

Zar ne bi bilo normalno da svaki teatar, svaki profesionalni orkestar i zbor prvo upozna i provjeri kadrove koje ima u vlastitu dvorištu pa tek onda u tuđemu? Isto vrijedi i za instrumentaliste i pjevače. Stanje je naprosto toliko loše da mnogi mladi umjetnici, pa tako i dirigenti, nemaju ni priliku pokazati da eventualno ne valjaju i da treba tražiti bolje izvan granica Hrvatske.

Ako pogledate tekuću sezonu i koncerte s dirigentom u našoj najvećoj koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski", vidjet ćete da 60 posto njih dirigiraju stranci. Ako, pak, izdvojimo Zagrebačku filharmoniju i Simfonijski orkestar HRT-a, dolazimo do 70 posto stranih dirigenata na podiju! Uz napomenu da su šefovi dirigenti u Hrvatskoj mahom stranci, i to u više mandata.

Jedan od tih dirigenata je i kolega Valentin Egel, za kojeg ne sumnjam da je dobar dirigent i koji ni za što nije ni kriv, ali je loše da se strane kolege kuje u zvijezde dok mnogi domaći dirigenti i dirigentice mogu ući u koncertne dvorane i teatre samo s – ulaznicom. To je ono što nas sve frustrira, što je nepravedno i na što sam se osvrnuo. Novinski članak bio je samo okidač, a ne jedini razlog.

Koliko ste bili angažirani proteklih godina u Splitu tražeći posao?

– Došavši u Split 2017. godine, zaposlio sam se na Umjetničkoj akademiji kao asistent, a tada mi se pružaju prve prilike u HNK-u pa sam asistirao maestru Ivi Lipanoviću pri postavljanju Rossinijeva "Seviljskog brijača" za otvorenje Splitskog ljeta, da bih istom operom debitirao 2018.

Iste sam godine angažiran kao zborovođa HNK-a te sam bio na toj funkciji do jeseni 2020. godine. Uz ravnanje već spomenutim "Seviljskim brijačem", Bellinijevom "Normom" u 2019. godini, te još ponekim koncertom, u nepune tri godine djelovanja u splitskom teatru devet puta sam izlazio pred publiku kao dirigent.

Valja napomenuti da sam 2017. godine vršio dužnost umjetničkog direktora u KUD-u "Jedinstvo", u kojem sam još u školskim danima završio četverogodišnju školu folklora te godinama aktivno plesao, a moj posljednji angažman u Splitu bio je u Župi sv. Andrije na Sućidru, gdje sam četiri godine vodio mješoviti zbor.

image
Vrijeme je da naša nacionalna kazališta svojim programom opravdaju pridjev 'hrvatsko' u nazivu
Darko Tomaš/CROPIX
Darko Tomas/Cropix

Limb mladih umjetnika

Kad sam vidio da u HNK-u Split nema odgovora na moje pitanje što sa mnom nakon što odem s mjesta zborovođe, i da se nekog konačno i zaposlilo na to mjesto, i da ću usprkos svoj svojoj ljubavi, želji i znanju da rodnome gradu budem pojačanje, ipak ostati stranac, odlučili smo ponovno otići.

Naime, na funkciji zborovođe bio sam angažiran kao vanjski suradnik. Imao sam mogućnost dati otkaz na Umjetničkoj akademiji i zaposliti se u HNK-u na mjestu zborovođe.

Međutim, imajući na umu da se radi o dvogodišnjem ugovoru, da se svake četiri godine mijenja uprava ovisno o lokalnoj i nacionalnoj političkoj situaciji i da u konačnici visina plaće ne odgovara obujmu posla – jer zborovođa, osim što radi kao dirigent s opernim zborom, on je i korepetitor i dirigira scensku glazbu kada je potrebno – odlučio sam ostati na Umjetničkoj akademiji. Ono što u velikim opernim kućama rade trojica, to kod nas radi jedan.

Osim toga, a ovo sam napisao u jednome od svojih obraćanja Upravi Teatra, smatram da je višedesetljetna praksa da se za zborovođu uzimaju mladi dirigenti kojima je rad s opernim zborom samo odskočna daska naprosto loša jer zbor svakih nekoliko godina mijenja "ruku" i način rada.

Tako se ne može dobiti nikakav kontinuitet, a kamoli ozbiljna kadrovska politika. Opernom zboru je potreban dirigent kojem je rad sa zborom krajnji cilj, a ne tek prolazna stanica do orkestralne rupe. Dok se nama, orkestralnim dirigentima, treba omogućiti zaposlenje na mjestu dirigenta u Operi.

Bilo kako bilo, trenutačno sam dio tjedna u Zagrebu, a dio sam u Splitu. Vikendom, ako dopusti vrijeme, kao pilot jedrilice i član Aerokluba "Split", uživam u slobodi nebeskih visina. Nemam novih dirigentskih angažmana. Mnogi mailovi i upiti ostaju jednostavno neodgovoreni, izignorirani.

Trenutačno sam u svojevrsnom limbu, gdje i većina relativno mladih umjetnika, koji se u nekome trenutku nekome zamjere svojim znanjem, sposobnošću, poštenjem, koji istinom uvrijede nečiji ego ili koji naprosto nisu politički i utjecajno zanimljivi da bi im se tek tako otvarala vrata.

image
Mladen Tarbuk i Frane Kuss
Darko Tomaš/CROPIX
Darko Tomas/Cropix

Dogovori 'ispod banka'

Koliko su uopće česti natječaji za zapošljavanje dirigenata u Hrvatskoj?

– Natječaji su obično samo pokušaj da dogovori "ispod banka" izgledaju regularno. Tako je jedan naš orkestar svoga rezidencijalnog dirigenta izabrao bez ikakve audicije! Dakle, nisu se ni potrudili organizirati audiciju pa da mogu na osnovi nečeg konkretnog temeljiti svoj izbor! Mene u životu nikada nisu ni vidjeli ni čuli da bi znali jesam li bolji ili gori od drugih kandidata.

Najtužnije od svega jest to što se kao narod već mirimo s takvim anomalijama. Izgubili smo vjeru u valjanost natječaja pa sam svjedočio situacijama da se na neki natječaj prijave svega jedan, dva ili tri kandidata jer se pronese glas da je to mjesto već dogovoreno za nekoga.

Obrazovanje dirigenta je dugotrajno, a Vi imate čak tri diplome. Kako je izgledalo vrijeme školovanja?

– Nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja i maturalnoga koncerta na kojem sam ravnao splitskim mandolinskim orkestrom "Sanctus Domnio", pod mentorstvom prof. Vladimira Lukasa, 2005. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu upisao sam preddiplomski studij Kompozicije s teorijom – kompoziciju je predavao prof. Marko Ruždjak – i završio ga 2009. godine skladajući Koncert za klavir i orkestar u A-duru.

Godine 2006. sam pokušao upisati dirigiranje u Zagrebu u klasi maestra Vjekoslava Šuteja, i nisam uspio, a kako se dirigiranje može studirati samo na jednoj akademiji i samo u jednoj klasi u cijeloj državi, upisao sam se kod maestra Maksimilijana Cenčića na Prayner konzervatoriju u Beču. Idućih godina paralelno sam studirao i u Zagrebu i u Beču, putujući svakih petnaest dana gore-dolje.

U tom razdoblju osnovao sam Austrijski institut za glazbu u sklopu kojeg sam vodio ženski zbor, podučavao klavir i glazbeno-teorijske predmete, organizirao seminare i koncerte, pohađao sam seminar klavira na Golandsky institutu u New Yorku, te sam kao gost dirigent 2009. godine u Zlatnoj dvorani bečkog Musikvereina ravnao novogodišnjim koncertom Zborskog udruženja iz Nagana.

Godine 2010. priveo sam kraju oba studija, a 2011. godine sam se vratio u Zagreb, gdje sam sve do 2017. djelovao kao zborovođa u Župi sv. Leopolda Mandića u Dubravi, bio sam voditelj klape "Grdelin" te nastavnik u glazbenim školama "Brkanović" i "Blagoje Bersa".

image
Frane Kuss ravna Zagrebačkom filharmonijom
Krešimir Mihelić
Krešimir Mihelić

Iznimno složen studij

U tom sam razdoblju na Muzičkoj akademiji upisao diplomski studij dirigiranja u klasi maestra Uroša Lajovica, koji sam završio 2015. ravnajući Zagrebačkom filharmonijom.

Ove sam godine u klasi maestra Mladena Tarbuka upisao usavršavanje, što mi pruža uvid u aktualno stanje na studiju dirigiranja. Čini mi se da u odnosu na vrijeme moga studija idemo pomalo naprijed, ali još je to jako daleko od uvjeta koje mladi dirigenti imaju na inozemnim akademijama. Naravno, to ne ovisi isključivo o profesoru dirigiranja. Problematika je znatno složenija.

Na što konkretno mislite?

– Recimo, kod maestra Cenčića u Beču sam svakodnevno pred sobom imao žive izvođače. Ako nisam radio s orkestrom, onda sam dirigirao pjevačima i studentima Korepeticije, tako da smo imali vrlo malo nastave u učionici s klavirima. Ili spomenimo, primjerice, studij u Stuttgartu, tamo studenti imaju zajamčeno da će svatko od njih kroz godinu dana dirigirati većinom od pet ili šest profesionalnih ansambala u gradu. Mi smo, nažalost, jako daleko od toga. Trebalo bi se štošta posložiti i na akademiji, ali i u orkestrima i zborovima koji bi se studentima dirigiranja otvorili za suradnju znatno više.

Koliko studenata se upisuje u Zagrebu svake godine?

– Dirigiranje je studij koji je iznimno složen, koji vas priprema ne da, slikovito rečeno, budete neki dočasnik ili časnik, nego da budete general. I da ste u stanju voditi kolege u orkestru ili zboru koji su stariji i iskusniji od vas, a to nije lako. Za to je potrebnije da znate raditi s ljudima nego samo knjiško znanje o glazbi ili dobra manualna tehnika koja bi bila samoj sebi svrha.

Stoga nikada dovoljno prakse i pripreme za profesionalni život nakon diplome. Inače se svake godine upiše dvoje do troje studenata, ali s ovakvim odnosom prema mladim dirigentima i dirigenticama možda je i jedan diplomant godišnje previše. A gdje su tek naši studenti u inozemstvu?

Posao treba tražiti umjetnika

Koliko ste tijekom studija pripremani za "tržište rada"? Ovisi li sve ipak o snalaženju pojedinca?

– Više puta sam istaknuo nevjerojatnu činjenicu da su, kada govorimo o Splićanima dirigentima, od diplome maestra Harija Zlodre pa do moje diplome prošle 22 godine! Poslije su mi napomenuli da je u tom vremenu ipak diplomirala i kolegica Marija Ramljak, koja dulje vrijeme nije bila aktivna dirigentica. Dakle, čak ni takva statistika mi nije pomogla da me se u rodnome gradu dočeka raširenih ruku.

Stvari su tekle tako da sam se 2014. godine u pismu tadašnjoj Upravi stavio na raspolaganje, naglasivši da sam spreman i volontirati jer je mladome dirigentu važnije graditi respektabilni repertoar nego trčati za honorarima.

Nakon niza dopisivanja s ravnateljem Opere, maestrom Lipanovićem, razgovora i slanja snimki, 2016. mi je dopustio da na probama za operu "Turandot" sjedim s partiturom u ruci. Da bih mu godinu dana kasnije volonterski asistirao vodeći klavirsko-režijske probe za "Seviljskog brijača", s kojim ću debitirati godinu kasnije. Dakle, četiri godine su prošle od prvoga kontakta pa do prvog pravog angažmana, a u međuvremenu je trebalo od nečega i živjeti, zar ne?

Tko vas može adekvatno pripremiti za takvu borbu, za toliko ustrajnosti i strpljenja? Naravno, oni koji imaju političku ili neku drugu interesnu pozadinu imaju sasvim drukčiji put. Svojedobno sam razgovarao s jednim gospodinom koji je visokopozicioniran u kulturi pa sam mu pokušao istumačiti da je jedini pravedan sistem onaj u kojem istinski stručnjaci ne traže posao, nego posao traži njih. Na te moje riječi samo je blijedo gledao i klimao glavom. Dok na STEM području postoje konkretni pomaci po tom pitanju, u umjetnosti je takav koncept još uvijek "špansko selo", a nije potrebno puno da se to promijeni.

'Kupujmo hrvatsko'

Što je to što bi trebalo promijeniti po vašemu mišljenju?

– Primjerice, ravnatelji opera trebali bi poznavati kakve studente imaju makar na akademijama koje su u istome gradu gdje je i teatar, te pratiti njihov razvoj. A smisao svake akademije dovodi se u pitanje ako prije svega neće stvarati kadar za lokalne potrebe, pa tek onda za druga kulturna središta. To bi značilo i nastojanje da one najbolje angažirate baš vi, a ne netko drugi iz hrvatskih teatara. Tu dolazimo i do problema nedovoljnog broja radnih mjesta, s čime splitska Opera muku muči već godinama, oviseći o nemalom broju vanjskih suradnika.

Rješenje je u promjeni malograđanskog mentaliteta, kojem je sve strano u startu odmah bolje. Možda da se, po uzoru na gospodarstvo, i u kulturi povede kampanja "Kupujmo hrvatsko!"?

Naravno, nije to jedini problem. Ništa manje mlade umjetnike ne obeshrabruje ni to kada vide da dirigiraju i oni koji nisu dirigenti, da režiraju oni koji nisu redatelji, da na razne ravnateljske pozicije dolaze oni koji za to nemaju adekvatno školovanje i sposobnost, da se ne njeguje dovoljno hrvatska glazbena baština i da živući skladatelji vrlo teško dolaze do izvedbi svojih djela.

Diletanti i genijalci

Ima li kolega dirigenata poput vas u sličnoj situaciji?

– Koliko mi je poznato, nitko od kolegica i kolega nije "na ulici", ali većina njih ne živi primarno od dirigentskih angažmana. Kao i mnogi u Hrvatskoj, silom prilika zapošljavaju se izvan svoje uže struke pa neki rade u školama, glazbenim školama, na akademijama, televiziji i radiju, a profesionalcima dirigiraju tek povremeno kada dobiju priliku. Odnosno uz neki stalan posao svoje dirigentske ambicije najčešće ostvaruju vodeći amaterske ansamble, za što im nije ni trebao studij dirigiranja.

Ne treba se zavaravati, lobija je bilo otkako je svijeta i vijeka, ali nekada se guralo one najbolje – skladatelje, dirigente, pjevače, pijaniste... Danas se nerijetko od diletanata i prosječnih umjetnika radi genijalce.

Rodoslovlje i glazba Kako su Kussovi došli u Split

Ljubav za glazbu, operu i uopće umjetnost se u obitelji Frane Kussa njegovala odavno:
– Moj šukundjed Franz, koji se potpisivao i kao Franjo, rođen 1867. u Mährisch Schönbergu, današnjem Šumperku u Češkoj, bio je skladatelj i dirigent vojnog orkestra, točnije kapelnik 79. pješadijske pukovnije "Grof Jelačić" iz Otočca koja je djelovala i u Rijeci, te se na Sušaku nastanio sa suprugom, Karlovčankom Anom Absatz.

Dugo nisam mogao ući u trag njihovu najstarijem sinu, također Franzu, tek 2018. sam doznao da je bio jedan od dirigenata "Gradske glazbe Makarska" te da je u Makarskoj završio svoj život.
Franjin mlađi sin Radovan dolazi u Split, gdje zasniva obitelj i tako su Kussovi gotovo stoljeće u Splitu. On se nije profesionalno bavio glazbom, ali je bio veliki ljubitelj opere, nezaobilazni dnevni ritual bilo je slušanje ploča u popodnevnim satima, a navečer odlazak u teatar ako se davala koja izvedba.

Franzova i Radovanova sestra Margareta je ostala u Rijeci, gdje se udala za čuvenog slikara, kipara i likovnog pedagoga Romola Venuccija, čija je djela oporučno ostavila današnjemu Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.
Moj djed Frane i moj otac nisu se bavili glazbom, taj je poziv preskočio dvije generacije – kaže mladi dirigent.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. svibanj 2022 14:05