Bosonogo trčanje mladića u “slow motionu” po plićaku pješčane plaže uz Vangelisovu himničku melodiju jedan je od najikoničkijih trenutaka unutar kinematografije osamdesetih i općenito žanra sportske drame. Za scenu ili barem glazbu zasigurno znate čak i ako niste gledali britanske “Vatrene kočije” (“Chariots Of Fire”, 1981.) Hugha Hudsona, jednu od najvećih sportskih drama svih vremena i vjerojatno najbolji film o trčanju u povijesti.
“Usamljenost trkača na duge staze” Tonyja Richardsona i “Jerihonska milja” Michaela Manna izvrsni su filmovi, “Bez granica” Roberta Townea i “Utrka” Stephena Hopkinsa više ili manje dobri. Međutim, nijedan od njih nema Vangelisa koji je skladao glazbu za “Chariots Of Fire” i dobio Oscara nedugo prije nego što je dao još veći glazbeni obol na “Istrebljivaču” i “Bountyju”.
Oscar za glazbu bio je jedan od četiri zlatna kipića (od ukupno sedam nominacija) za “Vatrene kočije” koje su osvojile i Akademijinu nagradu za scenarij, kostimografiju i film u konkurenciji s “Crvenima”, “Ljetnikovcem na zlatnom jezeru”, “Otimačima izgubljenog kovčega” i “Atlantic Cityjem”.
“Britanci dolaze”, rekao je scenarist Colin Welland na dodjeli Oscara. Doista, britanska kinematografija je doživjela novi preporod u osamdesetima (“Mona Lisa”, “Burni ponedjeljak”...), osvojivši iduće godine i Oscara za “Gandija”. “Chariots Of Fire” je prepoznatljivo britanski film koji, pričajući istinitu priču o Ericu Liddleu i Haroldu Abrahamsu, govori o klasnim razlikama početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, istovremeno propatriotski i kritički nastrojen.
Propatriotski u smislu sportskog oporavka britanske nacije nakon Prvog svjetskog rata s natjecanjem na Olimpijskim igrama 1924. godine. Kritički utoliko što su trkači poput Harolda Abrahamsa (Ben Cross) doživljavali predrasude od strane britanskih snobova, ali to im je dalo snage da se dokažu svijetu i da preskoče neke osobne prepreke kao što su preskakali prepone na trkalištu. Harold je bio sin židovskog imigranta iz Litve, a predani kršćanin Eric (Ian Charleson) dijete škotskih misionara u Kini.
“Kad trčim osjećam Njegovo zadovoljstvo”, otkriva Eric. Priču pripovijeda Aubrey Montague (Nicholas Farrell) koji je studirao s Haroldom na snobovskom sveučilištu Cambridge koje ovdje vapi za nekim svojim Johnom Keatingom iz “Društva mrtvih pjesnika”. Aubreyjeva naracija počinje 1978. na misi za pokojnog Abrahamsa, gdje narator traži od okupljenih da sklope oči i sjete se “nekoliko mladih ljudi s nadom u srcima i krilima na petama” koji su bili “slavni u svojim danima”.
Trk u usporenom pokretu po pješčanom plićaku s Vangelisovom glazbom u podlozi perfektna je audiovizualna ilustracija Aubreyjevih traženja, evokativna u poletnoj nostalgiji za mladošću i prošlošću, nečijim životom kao takvim. Film postiže sličan učinak u svakoj sceni kad netko trči u “slow motionu” s vjetrom u petama, Harold i Eric ili student s Cambridgea, lord Andrew Lindsay (Nigel Havers).
Scene bez trčanja rezervirane su za društveno-politički okvir priče, posebice kad Harolda počne trenirati profesionalni trener nepoželjnog arapsko-talijanskog podrijetla Sam Mussabini (Ian Holm; nominiran za Oscara u kategoriji sporedne uloge), a Eric biva prisiljen trčati i nedjeljom, kad smatra da Bog to ne traži od njega. Tu je i dašak romanse u odnosu Harolda i sopranistice Sybil Gordon (Alice Krige).
No, “Vatrene kočije” izgaraju od strasti kad se fokusiraju na trčanje koje je za trkače “ovisnost”, “nagon” i “oružje”. U svemu tome Hudson pronalazi razumijevanje za likove u pobjedi i porazu, te nalazi štofa za mitsko viteško “neka bolji pobijedi” nadmetanje zadivljujuće snage ljudskog duha.
Britanski redatelj režira film kao spoj prvog “Rockyja” i “Bijega u pobjedu”, od neobičnih Haroldovih treninga sa Samom koji je svojevrsni njegov Mick, do sjajnih usporenih pokreta na trkaćoj stazi pri početku i kraju utrke s gracioznim trkačima koji trče kao vjetar i čini se da su lagani poput pera.
Hudson je većinski fokusiran na lice i mišiće trkača tijekom fizičkog napora, ali i užitka trčanja, odnosno njihov doživljaj utrke u “slow motionu” pa tek onda ljude u publici, što film čini intimnijim iskustvom i prenosi osjećaje likova na gledatelja, dirnutog vrhunaravnom fuzijom glazbe i slike. Vangelisova glazba u paketu s usporenim pokretima transcendira žanr sportske drame i scene trčanja podiže do neba.