Pozivnica za novi put u London stigla je polovicom studenoga 2022. kad je omiljeno kino “Prince Charles Cinema” najavilo “all night” maraton filmova Michaela Manna za sami kraj siječnja 2023. – “Michael Mannathon”, sastavljen od “Lopova”, “Lovca na ljude”, “Vrućine”, “Collaterala” i podcijenjenih “Poroka Miamija”. Mann je “the man” i spada među osobne redateljske favorite, a od posljednjeg maratonskog “all-nighter” doživljaja prošlo je tri i pol godine.
Pacino i De Niro
U međuvremenu je, početkom siječnja, retrospektiva Mannovih filmova bila najavljena za konac tog mjeseca u zagrebačkom kinu “Tuškanac” koje i u ovoj godini nastavlja sa sjajnim programom, ali od Londona nije bilo odustajanja. Avionske/kino karte bile su unaprijed kupljene i smještaj rezerviran, a i jedno je retrospektiva, nešto sasvim drugo cjelonoćni maraton tijekom kojega najbolje (nanovo) upoznate glumca ili redatelja.
”Tuškanac” je na repertoaru imao i veličanstvenog “Posljednjeg Mohikanca” i izvrsnu “Probuđenu savjest”, no “Prince Charles Cinema” je pružao jedinstvenu mogućnost i izazov da se pet Mannovih filmova pogleda u jednoj jedinoj noći na velikom ekranu umjesto u rasponu od nekoliko dana, i to onih urbanih akcijsko-krimi-trilerskih (nedostaju još samo “Gangsteri”, ako već ne slabiji “Blackhat”).
Konkretno, “Thief” je bio zakazan za 22.05, “Manhunter” 00.20, “Heat” 2.30, “Collateral” 5.35 i “Miami Vice” 7.45. Dakle, maraton od deset navečer do skoro deset ujutro, s desetak minuta pauze između filmova. Bilo je izazovno nešto tako izdržati 2018. i 2019. (“Jean-Claude Van Damme-a-thon”, “Arnie all-nighter”, “Sly Stallone all-nighter”), kamoli 2023., kad ste četiri-pet godina stariji i više niste toliko noćni tip kao nekoć.
Međutim, to su prirodne satnice za Mannove filmove koji se većinski odvijaju nakon zalaska sunca i fasciniraju metafizičkom “neo(n)-noir” ugođajnošću i artističkom stilizacijom noćnih scena, okupanih zavodljivim plavetnim ili zelenim neonskim tonovima prelijevajuće melankolije, tragike, egzistencijalizma i urbane alijenacije.
Opskrba hranom i pićem se podrazumijevala za svaki slučaj, ali na kraju se pokazalo da je bilo dosta popiti kavicu u gluho doba noći s Jamesom Caanom i Tuesday Weld, odnosno Robertom De Nirom i Alom Pacinom da se održi budnost.
Naravno, pomoglo je i uzbuđenje zbog prvog gledanja na velikom ekranu odličnog “Lopova” i “Lovca na ljude” (superiorni prethodnik popularnijeg “Crvenog zmaja”), te ponovnog kinosusreta s “Vrućinom” i “Collateralom” od čije zaglušujuće pucnjave u akcijskim scenama, inspirativnima za “Johna Wicka”, ne možete zaspati sve i da hoćete.
Akcija i melankolija
”Thief” i “Manhunter” postavili su temelje Mannova autorstva i onoga što nazivamo “mannovskim” filmom većim od života, a dosegnut će vrhunac u epskom, opernom zamahu “Heata”. Oba su iznimno vizualni, ali i auditivni: glazba Tangerine Dreama u “Lopovu” savršeno oslikava film i pojedine scene, kao i muzika The Redsa i Michela Rubinija u “Lovcu na ljude”, uključujući pjesme “Heartbeat” u izvedbi Red 7 i “Strong As I Am” The Prime Moversa.
Odlikuje ih akcijska i dramska tenzičnost te poetična nokturalna “after hours” atmosferičnost podatna za intimna egzistencijalna preispitivanja slojevitih, psihološki dojmljivo profiliranih likova, redom profesionalaca razapetih između privatnog i poslovnog, s vlastitom filozofijom (npr. “Ne vezuj se za nešto što nisi spreman napustiti za 30 sekundi ako osjetiš vrućinu iza ugla”) i nerijetko neodsanjanim snovima.
Nesumnjivo, Mann je režiser akcije i studije karaktera, snažnih individua maksimalno posvećenih poslu u čestoj igri nadmudrivanja s pandanima. Lopov Frank i mafijaš Leo (James Caan – Robert Prosky) u “Thiefu”, bivši agent FBI-a Will Graham i serijski ubojice Hannibal Lektor/Zubić vila u “Manhunteru” (William Petersen – Brian Cox – Tom Noonan), policajac Vincent Hanna i pljačkaš Neil McCauley (Al Pacino, Robert De Niro) u “Vrućini”, plaćeni ubojica Vincent i taksist Max u “Collateralu” (Tom Cruise – Jamie Foxx)...
Frank je preteča Neila, a Vincent pobornik Neilove nihilistične filozofije koju potencira izjavama tipa “Milijuni galaksija, stotine milijuna zvijezda i točkica na jednoj u treptaju. To smo mi, izgubljeni u svemiru. Policajac, ti, ja... Tko primjećuje?”. Willova kuća pored oceana veoma je slična Neilovoj, kao stvorena da Mann snimi melankoličnu scenu u kojoj se noćno nebo ljubi s morem.
Likovi i filmovi ovog redatelja savršeno se isprepleću i nadopunjuju, kao i njihova akcija i melankolija, simbolika i metaforika, ono filmično i životno. Žarulje i neonske reklame odbijaju se od hauba/vjetrobranskih stakala vozila na parkingu Frankove prodavaonice automobila i svijetle kao svjetla velegrada u “Heatu”, kad Neil i Eady (Amy Brenneman, nasljednica Tuesday Weld) stoje na terasi i promatraju noćni Los Angeles, a on to nadopuni pričom o svjetlećim algama na Fijiju koje jednom godišnje izrone iz oceana.
”Jednog dana ću otići tamo”, mašta Neil o tropskom otoku nalik onome s Maxove razglednice. Neil ulazi u “Vrućinu” silazeći s vlaka, a Vincent u vlaku izlazi iz “Collaterala”. Konačno, Mannovi filmovi poetički isprepleću film i život. Simbolična scena nenadanog susreta Vincenta i Maxa s vukom i kojotom na ulicama Los Angelesa u sitne sate preselila se u londonsku stvarnost. Nakon ranojutarnjeg izlaska iz kina jedna lisica se pojavila niotkuda i pretrčala preko Leicester Squarea.
