StoryEditor
Film & TVMARE NA STFF-u

Sve ovo s koronom meni je tako nestvarno, ali možda tek sad postanemo zaista kreativni i hrabri, kaže Marija Škarčić uoči dalmatinske premijere ‘Mare‘

Piše Marko Njegić
16. rujna 2020. - 16:25
Goran Šebelić/HANZA MEDIA

Sa Srcem Sarajeva za izvrsnu ulogu u "Mari" i posebnom pohvalom pulskog žirija za "iznimna umjetnička ostvarenja" u tom filmu, "Terezi37" i manjinskoj koprodukciji "Grudi", Marija Škaričić stiže ove srijede na STFF. Predstavit će upravo film koji njezino ime nosi i koji će u srijedu na STFF-u doživjeti dalmatinsku premijeru – "Mare".

Ovo vam je čak treće Srce Sarajeva, što prije nije uspjelo nikome od glumaca. Koliko vam to sve znači?
- Prvo Srce dobila sam za prvi film, prvu veliku ulogu, na prvom međunarodnom festivalu i, zapravo, puno je tu toga bilo za mene “prvi put“. Drugo se dogodilo svega dvije godine nakon, za moju dotad najdražu ulogu, a do ovog trećeg je prošlo puno vremena i raznih svakojakih zbivanja, pitanja i faza i simbolički zaokružilo cijeli jedan period života i sve su tri imale veze s nečim što je meni bilo intimno važno. Na toj razini, sarajevske nagrade, i sve što sam tamo doživjela, imaju za mene posebno mjesto. U srcu.

Od tri Srca Sarajeva čak ste dva osvojili za uloge u filmovima Andree Štake ("Gospođica", "Mare"). Kako to tumačite? Ima li to veze s time što ste postali Štakina "kućna glumica" i da sad već gotovo poznajete jedna drugu u dušu?
- Ne znam. Možda. Nas se dvije zaista dobro poznajemo i povezane smo već godinama. Paralelno svaka živi i razvija svoj vlastiti put i život pa se na raznim raskrižjima i prekretnicama srećemo i napravimo poneki film (smijeh).

Štaka vas je ovaj put psihofizički odvela možda najdalje dosad, računajući i ne samo njezine filmove. Slažete se? Biste li ovu ulogu izdvojili kao svoju najbolju/najzahtjevniju dosad?
- Najzahtjevniju svakako, jer puno nota u početku priprema nisam znala odsvirati na svom instrumentu. Točnije, nisam ih znala pročitati. A koliko je najbolja, ne mogu to reći. S godinama se puno toga promijenilo, starija sam, ne nužno pametnija, ali nešto se valjda malo i produbilo. Iako mi ponekad nije jasno kako se to i kad dogodilo, ispada da sam nešto odraslija nego prije desetak, petnaest godina.

Kako ste se pripremali za ulogu majke i supruge koja žudi za izlaskom iz rutine, što će joj se ostvariti kad joj u život uđe stranac? Jeste čitali "Madame Bovary", gledali "Mostove okruga Madison"...?
- Čitala i gledala, odavno, u nekim ranijim i drukčijim životnim fazama, ali nisam imala potrebu posegnuti ponovno za tim materijalom kao za inspiracijom. “Mostovi“ zaista u mnogočemu podsjećaju na “Maru“, ali samo po sinopsisu; to su dva potpuno različita pristupa temi i sadržaju tako da nema mnogo mjesta usporedbama. Posljednjih dana dosta sam sklona demistificiranju svog posla, i zapravo sam definitivno shvatila kako mi ne valja previše govoriti o tome kako sam nešto napravila, kao da nakon nekog vremena prestanem imati ikakav doticaj s tim. A i, zapravo, svašta se dogodi u svakom procesu, mnogo toga utječe na mene, ne treba sve to ni verbalizirati. Pa ću vam ukratko reći: pripreme su bile burne i pune nerazumijevanja u početku, s puno razgovora i razglabanja o motivacijama i razlozima za akcije moje junakinje. Nakon toga, počeli smo snimati i na riječ “akcija“ ja sam bila aktivna (smijeh).

Dijelite ime/nadimak s glavnim likom "Mare" i Gorana Navojca. Komentar? Još nešto?
- No comment (smijeh). Možda zvuči neuvjerljivo, ali s glavnim likom dijelim zaista samo ime. A što se Gorana Navojca tiče, on je nedjeljiv.

Kako pronalazite u sebi nešto što vaš lik ima, a vi nemate? Volite li da su vam likovi bliski ili daleki?
- Stella Adler je govorila kako je u ljudskoj memoriji zapisana cijela povijest čovječanstva i ja bih se s njom složila. I s onom čuvenom “Ništa ljudsko nije mi strano“. Svi u sebi nosimo sve moguće porive, emocije, prostore i sposobnost da ih razumijemo, samo to prvo treba uvidjeti, a onda za tim posegnuti. Ne bih znala reći koje su uloge koje sam igrala meni bliže, a koje dalje. Rekla bih da su mi najbliže one koje sam iznutra osjetila i razumjela, što ne znači nužno da su karakterno meni slične.

Vaš lik u "Terezi 37" želi pobjeći iz Splita/Hrvatske u Njemačku. Jeste li i sami imali nekad sličan poriv i razmišljali ostvariti karijeru preko granice, recimo nakon sudjelovanja u "Shooting Stars" programu Berlinalea?
- Palo bi mi tu i tamo napamet, ali to je bio moj krajnji domet. Nisam nikad imala dovoljno snažan poriv ili motivaciju da odem vani u potragu. Nekoliko inozemnih projekata sam i napravila i uvijek bih ponovno na neko vrijeme otišla, jer volim nove ljude i sredine, ali recimo da nisam nikad u tom smislu osjetila neku naročitu ambiciju.

Ove godine hrvatski film isključivo nose žene poput vas, Lane Barić, Ivane Roščić i Darije Lorenci Flatz. Je li to signal nekih promjena nabolje (za glumice) u domaćoj kinematografiji?
- Ja se nadam da jest. U pravilu za žene uvijek ima manje posla i prostora u domaćoj kinematografiji, potpuno neutemeljeno i bezrazložno. Ove godine se dogodio pravi mali "boom" i moram reći da mi je drago biti dio toga.

Koliko korona može unazaditi hrvatsku i regionalnu kinematografiju? Pratite li situaciju, strahujete možda...?
- Sve ovo s koronom meni je toliko čudno, nestvarno i nepredvidivo, tako da ne bih trošila vrijeme na prognoze, pogotovo ne crne. Tko zna kako ćemo svi skupa na sve ovo reagirati? Možda tek sad postanemo zaista kreativni i hrabri, nakon što nam je sva krhkost “sigurnosti“ i “planiranja“ postala evidentna. U svakom slučaju, glasam za tu opciju.

Sarajevo se odvijalo "online", kao i mnogi festivali, a STFF srećom ide "uživo". Olakšanje? Kako vam je (bilo) komunicirati preko "zooma"?
- Naravno da mi je laknulo da će STFF ići uživo. Sarajevu sam se jako veselila pa mi "zoom" iz spavaće sobe zaista nije bio neka sreća. Nije to to, ali svi znamo da nije i nadamo se da će se ova situacija uskoro razblažiti i razriješiti. No, Sarajevo Film Festival se makar održao, neki su samo preskočili sezonu.

Ovo je 25. godina STFF-a koji je dobio pohvalu od splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare zbog postojanosti, osobito u vrijeme korone. Vaš pogled na STFF i njegov jubilej?
- Kročila sam na put odrastanja kad se ovaj festival rodio, taman sam bila završila srednju školu i prije upisa na Akademiju radila tamo neko vrijeme, tako da sam sentimentalno vezana za cijelu tu priču. Bio je to i ostao prvi međunarodni festival filma u Hrvatskoj, napravljen iz entuzijazma i kreativnog vala. Pamtim početke, sjajne događaje, programe, atmosfere, poznanstva koja njegujem dan-danas i lijepo mi je da u sad već zrelim godinama imam priliku predstaviti tamo i svoj film, istinski se veselim. Festival je oduvijek imao hrabar, nepredvidiv i iznimno kvalitetan program i sadržaje i to je ogromna stvar u našoj kulturnoj zbilji. Želim mu veću financijsku podršku i još puno obljetnica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

22. rujan 2020 18:53