Izgled filma ponekad zna prevariti i prevario je u slučaju “Superćelije” (“Supercell”). Prema plakatu i foršpanu činilo se da ćemo gledati jeftini B filmić katastrofe direktno-na-video vrste na temu uragana prema kojem “Oluja stoljeća” dođe kao “Twister”. “Superćelija” jest jeftina i videotečna, ali je kao film bolja i emotivnija od “Into The Storm” i nije njegov i “Twisterov” niskobudžetni klon, kako je djelovalo da jest.
Redatelj Herbert James Winterstern vraća prototipni hollywoodski blockbusterski “disaster movie” iz novog milenija, naročito prva dva desetljeća (“2012”, “San Andreas”, “Geostorm”, “Moonfall”), natrag u devedesete, režirajući “Supercell” sa spielbergovskim senzibilitetom osamdesetih, baš kao Mimi Leder “Žestoki udar”.
Od 2000. naovamo bilo je američkih filmova katastrofe koji su odudarali od blockbusterske šprance (“Oluja svih oluja”, “Nemoguće”, “Samo za hrabre”, “Greenland: Posljednje utočište”, može i “Pakao na horizontu”).
Toj listi treba pridružiti i “Superćeliju”, snimljenu s enormno manjim budžetom, ni približno blockbusterskim da bi se, kao “Twister”, mogla mjeriti s “Danom nezavisnosti”, “Daylight” i “Danteovim vrhom”.
Upravo zbog proračunske oskudice Winterstern nije ni mogao snimiti “disaster blockbuster”, niti je to i želio. Olujni specijalni vizualni efekti (CGI, zeleni ekran) znaju biti veoma korektni, pa i dojmljivi, ali na mahove su i jako problematični i mogu umanjiti tenziju i gledatelja “izvući” iz filma, osobito u nekim loše montiranim “green screen” scenama vožnje automobilom. No, tornada i lov na oluje ionako su u podlozi priče, a ne priča. Naslućuje se to u uvodu.
Skupljanje oblaka poviše Zapadnog Teksasa podloga je za uvodnu scenu s poznatim znanstvenikom i lovcem na oluje Billom Brodyjem (Richard Gunn) te njegovim jedincem Williamom (Jack Eyman kao klinac; Daniel Diemer u tinejdžerskim godinama), moguće nadahnutu formativnim otac-sin prologom “Conana Barbarina”.
Otac podučava sina o olujama i govori: “Kad radiš ono što voliš, nemaš se čega bojati”, odgovarajući na njegovo pitanje bude li ga ikad strah. Nakon što Bill krene juriti za novom “biblijskom” olujom (“Cijelo nebo sjedi na zemlji”), to će, nažalost, biti njegov posljednji lov.
William je ostao bez oca, njegova majka Quinn (nedavno preminula Anne Heche) bez supruga. Godinama kasnije William pati što nije imao priliku upoznati oca, kojeg idolizira i istražuje očev legat kako bi doznao više o njemu, a volio bi krenuti njegovim stopama, za što će dobiti priliku kad stupi u kontakt sa stricem Royem (Skeet Ulrich), zaposlenikom u turističkoj agenciji za oluje u vlasništvu Zanea (Alec Baldwin).
Dirljiv odnos sina s pokojnim ocem i stricem kao očinskom figurom emotivni je tornado neočekivano senzibilnog i dramski solidnog filma, srce oluje, da tako kažemo. Wintersternov je uzor Steven Spielberg i to se vidi u momentima kad se, slijedeći “Super 8” i “Stranger Things”, ugleda na njegove filmove poput “Bliskih susreta treće vrste” i “E.T.-ja” ili Amblin produkcije a la “Amazing Stories”, koji projiciraju nadu i on im odaje nostalgičnu počast kao najvećoj inspiraciji.
Brody je prezime lika Roya Scheidera u “Raljama”, a lijepa glazba Coreyja Wallacea odsvirana je u duhu Johna Williamsa. Tu su i neki nadahnuti čudesni “sense of wonder” prizori, poput Brodyjeva sina na krovu škole da bude bliže nebu i ocu, pijavice kako se formira u tornado na dalekom horizontu, kokica koje vjetar polako odnosi iz Williamove ruke i nosi ih prema nebu ili slušalice kako se napeto ljulja naprijed-nazad u telefonskoj govornici pod naletom oluje.
Tko očekuje spektakularni visokobudžetni blockbuster, vjerojatno će ostati razočaran, ali gledatelji spremni otvoriti srce za dramu/dramski “disaster movie” mogli bi se ugodno iznenaditi koliko je “Supercell” prilično okej kao takav i na trenutke biti dirnuti, tim više jer je ovo jedan od posljednjih puta da će gledati Heche (moguće i Baldwina) u nekom novom filmu. Pokojnoj glumici “Superćelija” je i posvećena. “Za mamu i Anne”.