GEOSTORM Koga smeta smak svijeta

“Oženi je!“ – “Geostorm“ (2017.)

Klimatske promjene uzimaju svekolikog maha. Godišnja doba mutiraju. Ljeto je u jeseni. I ljetni film je u jesenskoj kinosezoni. Ovaj s redateljskim potpisom Deana Devlina, poznatog producenta kinohitova Rolanda Emmericha (“Dan nezavisnosti“, “Godzilla“). “Geostorm“ je tipični ljetni blockbuster koji se, evo, otvorio u drugoj polovici listopada. To bi mu se moglo (i hoće) obiti o glavu. Nema dugo da je Zemlja iskusila dosad najrazornije uragane i oluje koje su i neke dijelove često zaobiđene Hrvatske pretvorile u scenografiju filma katastrofe.

Pitanje je, dakle, treba li danas efekt klimatskih promjena dodatno podebljavati specijalnim efektima hollywoodskog spektakla jučerašnjice od 100 milijuna dolara koji izgleda kao da je snimljen 1997., a ne 2017. godine. Napose je Amerika ove godine najviše osjetila efekt klimatskih promjena pa je bilo očekivano da Amerikanci baš i neće masovno ići gledati “disaster movie“ kao devedesetih (“Danteov vrh“, “Žestoki udar“…) i uživati u vremenskim kataklizmama uz gazirana pića i grickalice.

Kad je Devlinov nekadašnji partner Emmerich 2004. snimio umnogome vidovnjački “Dan poslije sutra“, klimatske promjene su još bile u povojima i potencijalni smak svijeta od ledenog doba mogao je proći kao (znanstveno-fantastični) blockbuster devedesetih za raju. Danas sve to djeluje realistično i politički nekorektno, gotovo kao da netom nakon 11. rujna 2011. u kina kreće akcijski film s Bruceom Willisom u borbi protiv terorista u jednom od dva Twin Towera. Ipak, s druge strane, “Geostorm“ je nikad aktualniji i “potrebniji“ spektakl, osobito (u) Americi i Amerikancima.

Američki predsjednik Trump trebao bi ga pogledati dok nije prekasno za majčicu Zemlju i razmisliti još jednom o svom nemaru za klimatske promjene. U preduhitrivom, ako ne i vizonarskom filmu posljedice meteorološkog rusvaja kojem svjedočimo skupo su koštale Zemlju “bladerunnerovske“ 2019. godine (izgubili smo mnoge gradove, East River je prekrio Manhattan, val žege ubio milijune u Madridu…), stoga su svjetske vođe osnovale klimatsko vijeće i stvorile međunarodnu svemirsku mrežu satelita da čuva planet, dakle nekakvu futurističku verziju Pariškog sporazuma iz kojeg je Trump povukao Ameriku štiteći radije naftne, ne meteorološke interese.

Zahvaljujući sustavu satelita prirodne katastrofe su postale pojam iz prošlosti, kao i “disaster“ filmovi, ali “Geostorm“ ih vraća u žižu. Devlinov spektakl nudi dobre ideje i usput daje neke loše. Naime, “misteriozni“ netko će satelite za obranu pretvoriti u oružje za napad na svjetske gradove želeći “promijeniti kartu svijeta“, zbrisati (američke) neprijatelje “kao Božjom rukom“ i “vratiti Ameriku u 1945. (!) godinu“ kad je, ako smo dobro zapamtili, bila ponosna ili nešto na tom tragu.

Tako će zataškivani kvar u satelitu zalediti jedno afganistansko selo i razoriti Moskvu, taman da se zaoštre odnosi s Putinom, srećom ne i Sjevernom Korejom, budući da od dalekoistočnih megalopolisa stradavaju Hong Kong i Tokio (usijanje uvjetovano eksplozijom plinovoda, tuča krupe veličine snjegovića). Nije za te napade odgovoran američki predsjednik (Andy Garcia), premda - zanimljivo - mlađi brat Max (Jim Sturgess) akcijskog junaka filma Jakea Lawsona (Gerard Butler) najprije sumnja na njega.

Blaga subverzija nalazi(la) se po rubovima kadra “Geostorma“, no pogubila se u problematičnoj produkciji filma, pustim montažnim kraćenjima i nadosnimavanjima. Vjerojatno je zato netko izgovorio repliku “koga briga za političku stranu“, a negativac pitao “zar te ne zanima gledati kako svijet gori?“. Na koncu, ovo je akcijski “disaster“ blockbuster i rušilački su apetiti po “defaultu“ snažniji nego oni politički. Međutim, iako netko proklamira “takvo što nikad nismo vidjeli“, “Geostorm“ na akcijskom/destrukcijskom planu i nije posve “neviđen“.

U rasturačkom segmentu Devlin režijski neće nadmašiti Emmericha (“2012“), makar će ga možda načiniti povremeno ljubomornim orkestriracijom efekta domina s neboderima u Hong Kongu, danom ledenih valova u Brazilu i skidanjem zaleđenog zrakoplova s neba u centru Rio De Janeira te puštanjem tsunamija s lanca na Dubai. “Kako se ja toga nisam dosjetio“, moguće da će se pitati Emmerich, ali se u konačnici ne bi trebao osjetiti ugroženim ili uvrijeđenim od ove provokacije bivšeg suradnika koji je, barem, snimio bolji i zabavniji film od “Dana nezavisnosti 2“.

Devlin je od “The Day After Tomorrow“ preuzeo scenu kad seksi Brazilka u bikiniju pokušava biti brža od ledene fronte, toliko da se može govoriti o indirektnoj parodiji, unatoč “ozbiljnosti“ situacije i egzekucije. Uopće, neodlučni “Geostorm“ je na pola puta od (ne)namjerne parodije filma katastrofe i naizgled prihvaća njegove klišeje smijuljeći se u lice potencijalnom smaku svijeta i izumrlom žanru, samo potiho da ne bi ispao neprilagođen poput smijeha na sprovodu u vrijeme kad su i blockbusteri postali smrtno ozbiljni. Smak svijeta? Ma koga smeta, sve dok je staromodne blockbusterizacije američkog junačenja iz Devlinova “Dana poslije jučer“.

Planet, “pa naravno“, spašava “brucewillisovski“ Amerikanac s “kaubojskim pogledom u oku“, spreman žrtvovati život za samouništenje satelita (“Armageddon“), a u jednoj sceni će pas u Mumbaiju biti u opasnosti od supertornada i, dakako, preživjeti (“Independence Day“). Mnoštvo je sličnih filmova i poneki različiti (“Gravitacija“) Devlin bezočno iskopirao, no “Geostorm“ ima najmanje jednu originalnu scenu, blockbusterski trenutak za malo “disaster movie“ anale. Nakon što “Barbie iz tajne službe“ (Abbie Cornish) uspije autom nadjuriti grmljavinsku oluju i usput nafilovati mecima negativce za petama, predsjednik SAD-a njezinom dečku Maxu kaže “Oženi je!“. Tijekom kinematografski manje ozbiljnih devedesetih kino bi na ovu scenu udarilo u besramni pljesak.