StoryEditorOCM
Film & TVCINEMARK OBLJETNICA

‘Posljednji kineski car‘: Sumrak u Zabranjenom gradu

26. ožujka 2022. - 16:38

A Oscara dobiva... "Posljednji kineski car" ("The Last Emperor", 1987.). Osvajanje zlatnog kipića u kategoriji najboljeg filma za gotovo trosatnu dramu Bernarda Bertoluccija nije bilo toliko sigurna oklada na 60. dodjeli Akademijine nagrade. Na Oscara su tada tipovali široj publici znatno prijemčiviji filmovi poput "TV vijesti", "Kobne privlačnosti" i "Opčinjene Mjesecom". "Posljednji kineski car" je svejedno pomeo dodjelu osvojivši impozantnih devet Oscara od isto toliko nominacija.

Članovi Akademije su pozlatili još jedan kolosalni dramski ep dekade nakon "Gandhija", plod američke/hollywoodske fascinacije Kinom i Dalekim istokom sredinom osamdesetih. Godinu dana ranije snimljena je "Velika gužva u Kineskoj četvrti" Johna Carpentera od koje(g) je Bertolucci posudio glumce kao što su Dennis Dun i Victor Wong.

FILM: The Last Emperor; drama; SAD, 1987. REŽIJA: Bernardo Bertolucci ULOGE: Jon Lone, Joan Chen OCJENA: **** ½

No, Bertolucci je napravio svojevrsnu subverziju za sve one koji su od "The Last Emperor" očekivali akciju, borilačke vještine i fantaziju a la "Big Trouble In Little China" ili "The Golden Child". U "Posljednjem kineskom caru" nema ništa od toga. Bertolucci je snimio epsku povijesnu dramu s velikim "D", kroniku života vladara Pu Yia od 1908. i njegovih malih nogu do smrti koja bi danas bila slavljena kao sporogoreći festivalski art film i za njom bi se otimali Cannes, Venecija i Berlin.

Prema ovom kinematografskom poduhvatu legendarnog talijanskog redatelja ("Konformist", "Posljednji tango u Parizu", "Dvadeseto stoljeće") treba imati veliki respekt, neovisno o tome što se na trenutke osjeti trajanje filma i što je Bertolucci pristao na neke kompromise, tipa da je engleski dominantni jezik u "The Last Emperor" i da je angažirao i japanske glumce u ulogama kineskih likova poput Cary-Hiroyukija Tagawe.

Jezik znade zabosti uši, 35 godina kasnije naviknute na kineski iz azijskih festivalaca, ali to je bio taj period u kinematografiji kad su i Rusi govorili engleski, čak i sa škotskim naglaskom ("Lov na Crveni Oktobar"). Izuzev toga i "flashbackovske" strukture koja remeti prostorno-vremenski i emotivni momentum filma, sve drugo je autentično i izvrsno, od scenografije do kostimografije.

Tragovi hollywoodske kinematografije epohe opstoje u "Posljednjem kineskom caru", vidljivo prema produkcijskoj raskoši i glumi neodoljivog Richarda Vuua koji igra Pu Yia u dobi od tri godine i ostvaruje dječju ulogu po mjeri filmova Stevena Spielberga poput "E.T.-ja" i "Gooniesa", čak i bajkovitom dječjem "touchu" kad malac dobije skakavca na poklon kao da je Pinokio.

Međutim, "The Last Emperor" je ponajprije umjetnički film "world cinema" kakvoće budući da se Bertolucci libi spektakla unutar epičnosti na ovakvoj skali, svojstvenog jednom Davidu Leanu ("Lawrence Of Arabia"). Utjecaj Leana je vidljiv u bogatstvu kadra i sporijem ritmu, ali posrijedi je čak i za njegove pojmove jedan krajnje nekomercijalan ep budući da "Lawrence od Arabije" protječe brže od "Posljednjeg kineskog cara" unatoč tome što traje sat duže.

Od Leana je Bertolucci preuzeo grandioznost mizanscene i Petera O' Toolea u ulozi Pu Yijeva tutora, Škota Reginalda Johnstona, koji ga je učio u zapadnom svijetu i napisao knjigu "Sumrak u Zabranjenom gradu". Talijanskom redatelju bila su otvorena vrata srednjovjekovnog Zabranjenog grada, gdje je stolovao Pi Yu kao "gospodar 10.000 godina" i "sin neba", zahvaljujući tome što je film nastao i u koprodukciji Kine.

Prostirući se na 250 hektara, Zabranjeni grad je poticajna mizanscena i Bertoluccijev kućni direktor fotografije Vittorio Storaro ("Apokalipsa danas"), kojeg je u novom mileniju "prisvojio" Woody Allen ("Cafe Society", "Wonder Wheel", "Kišni dan u New Yorku"), takoreći svaki kadar pretvara u umjetničko djelo dominantne crvene ili žute boje, suprotno hladnim bojama zatvora u kojem će stariji Pi Yu (glumi ga Jon Lone) završiti kao politički zatvorenik u manje dojmljivom segmentu filma, ambijentiranom u četrdesete i pedesete godine 20. stoljeća.

Režija ovog filma zasigurno je bila nadahnjujuća kineskom redatelju Zhangu Yimouu koji je 1988. debitirao s "Crvenom raži". Najljepši prizor Bertolucci i Storaro ostvaruju u trenutku kad se trogodišnji Pi Yu, dječje zaigran, zatrči sa Zmajskog trona prema naboranoj žutoj tkanini nalik zavjesi ili plahti na ulazu u njegov hram koja prekiva čitav kadar i zaklanja pogled prema van.

Pomicanjem tkanine kamera otkriva moćnu sliku par stotina postrojenih carevih podanika. Danas bi se za ovaj prizor koristili digitalni statisti i kadar bi djelovao umjetan, a Bertolucci je poredao prave ljude i kadar izgleda umjetnički. Valovite tkanine su iskorištene za još najmanje dvije vizualno impresivne scene art kvalitete, od čega jedna otpada na seks u troje odraslog Pu Yia s caricom i ženom broj dva (Joan Chen, Wu Junmei).

Seks ne vidimo, kao ni aktere, samo grišpanje plahte, ali scena je svejedno erotična i potiče imaginaciju, iako u vizualnoj suprotnosti nemjerljivo eksplicitnijeg "The Last Tango In Paris" s Marlonom Brandom ili Bertoluccijevog kasnijeg filma "The Dreamers". Eros je ovdje sveden na minimum, jednu dojku i skidanje najlonke s noge Joan Chen čiji će prsti biti sisani opipljivom istospolnom strašću.

Ipak, ovo je prepoznatljivo Bertoluccijev autorski uradak s obzirom da su redatelja od filma "The Conformist" interesirali likovi koji se nalaze usred povijesnih mjena i političkih previranja (šezdesetosmaške studentske demonstracije), povijesti koja ih zna progutati, bivaju izolirani u određenom prostoru i vremenu ili pretvoreni u zatočenike društva kao u "Sanjarima", nekad i vlastite duše poput Brandova lika u "Posljednjem tangu u Parizu".

"The Last Emperor" je najizrazitiji takav projekt, zatvorski film prividne slobode s Pu Yiom kao, ironično, zatvorenikom u vlastitoj palači koju ne smije napustiti i izaći kroz vlastita vrata kao "jedina osoba u Kini" (i šire), što ga je činilo "najusamljenijim dječakom na svijetu", pasivnim carem bez prava na izbor. Druga najsnažnija scena filma slijedi kad Pu Yi kao tinejdžer (Tao Wu) bicklira prema izlazu iz Zabranjenog grada i vratima u vanjski svijet, ali ga zaustavljaju čuvari.

"Car nikad ne napušta palaču", govorili su Pu Yiu, a kad ju je napokon napustio, Kina, Azija i svijet nepovratno su se promijenili i nedugo nakon toga je jedan zatvor zamijenio drugim, da bi kraj života bivši car dočekao kao ponizni vrtlar. "Mislite li da čovjek može opet postati car", pitao se Pu Yi koji u beskrajno tužnoj završnici filma dolazi u Zabranjeni grad, gleda tron gdje je nekoć sjedio dok mu prilazi dječak otprilike njegovih godina kad je postao car, sin čuvara hrama. Zabranjeni grad je u međuvremenu postao turistička atrakcija, a Pu Yi otišao u povijest.

Proslavio Joan Chen

Film je proslavio Joan Chen koja je potom glumila u "Twin Peaksu", "Ogrlici"..., a zaposlen je postao i Cary-Hiroyuki Tagawa ("Obračun u Malom Tokiju", "Izlazeće sunce"...).

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. siječanj 2023 05:58