StoryEditor
Film & TVCINEMARK

MUTNE VODE Tava i užas

Piše Marko Njegić
8. veljače 2020. - 19:41
Mary Cybulsk

FILM: Dark Waters; trilerska drama; SAD, 2019. REŽIJA: Todd Haynes ULOGE: Mark Ruffalo, Anne Hathaway DISTRIBUCIJA: Blitz OCJENA: ****

Angažirana drama “Erin Brockovich”, o borbi jedne male žene protiv velike korporacije odgovorne za zagađenje vode i pripadajuće posljedice za ljudske živote, uskoro će proslaviti 20. godišnjicu od premijere. Netom uoči proslave “Erin Brockovich”, u hrvatska kina je stigao njezin nasljednik – “Dark Waters”. Odvjetnik Robert Billott (Mark Ruffalo) u “Mutnim vodama” preuzima štafetu od Erin Brockovich ili mu je možda ona tu štafetu predala.

“Prava” Brockovich je izrazila podršku Billottu i njegovu filmu “Dark Waters”, pojavivši se na protestu protiv toksičnih, sintetičkih kemikalija koje su povezane sa šest vrsta bolesti, uključujući razne tipove raka, a nalaze se u krvotoku 99 posto Amerikanaca i “nije ih briga jeste li crni ili bijeli, bogati ili siromašni”. “Moramo zaštititi sami sebe od sustava koji se ne zauzima za nas”, poručila je borbena Brockovich na prosvjedu.

Upravo takvu borbu u “Mutnim vodama” vodi Billott, stupajući u križarski rat za malog čovjeka Davida protiv golijatskog sistema, a za njim ide Todd Haynes i slijedi Stevena Soderbergha u redateljskom pristupu. “Dark Waters” je, poput “Erin Brockovich”, spretna kombinacija komercijalnog i nezavisnog ostvarenja, “mainstreama” i “indieja”, snimljena izvan studijskog sistema (kompanija Participant umjesto Columbia Picturesa) s poznatim glumačkim imenima u glavnim ulogama (Ruffalo, Anne Hathaway, Tim Robbins), ali i autentičnim i sugestivnim doku-dramskim prosedeom.

Ipak, dok je “Erin Brockovich” bila nominirana za pet Oscara i potvrdila zlatni kipić za titularnu žensku ulogu Julije Roberts, “Mutne vode” su prošle ispod radara američke Akademije i ostale bez ijedne nominacije, iako zaslužuju biti u glavnoj kategoriji ispred barem jednog filma. Na strani Haynesova uratka su i kvaliteta i pravodobnost. Temeljen na članku novinara “New York Timesa” Nathaniela Richa, naslovljenom “Odvjetnik koji je postao najveća DuPontova noćna mora”, “Dark Waters” se čini danas još važnijim i potrebnijim filmom nego što je onda bila “Erin Brockovich”.

Nije to samo stoga što smo u međuvremenu odrasli i postali stariji i mudriji za 20 godina, već i što je danas sve više svjesnog nemara i korupcije u korporativnom kapitalizmu, o čemu govore “Mutne vode”. Istinita priča po kojoj je snimljen Haynesov film posjeduje veću širinu dokumentiranog užasa na djelu u odnosu na Soderberghovu “Erin Brockovich”, pa i “Cijenu pravde” Stevena Zailliana i “Probuđenu savjest” Michaela Manna.

Naime, korijeni kontaminacije nalaze se u teflonu, materijalu koji su mnogi i izvan Amerike koristili ili još koriste u svakodnevom životu, što film čini najstrašnijim, ako ne i najboljim u nizu (to bi prije bio Mannov “The Insider”).  Prava tava i užas. Haynes je toga svjestan pa otvara “Dark Waters” kao horor tipa “Friday The 13th”. U uvodnoj sekvenciji “Mutnih voda”, ambijentiranoj u Zapadnu Virginiju 1975., neki pripiti tinejdžeri se dolaze okupati u nekakvom jezeru.

Jasona Voorheesa s mačetom nema na vidiku, a jezero nije Kristalno (Crystal Lake) ili bar ne kristalno čisto. Ima, zato, nekih sumnjivih tipova u čamcu koji ispuštaju nešto u vodu. Nešto što će dvadesetak godina kasnije lokalne ljude i životinje pretvoriti gotovo u mutante.  Otprilike tada, 1998., Wilbur Tennant (Bill Camp), farmer iz Parkersburga, Zapadna Virginija, kontaktira Billotta, odvjetnika za okoliš iz odvjetničkog društva Taft u Cincinattiju, država Ohio.

Tennant se poziva na poznanstvo s Billottovom bakom i skreće mu pažnju na neregulirano odlagalište otpada, s kemikalijama umjesto smeća. Njegov posjed graniči s odlagalištem jedne od najcjenjenijih kemijskih kompanija DuPont. Kvaka je da Billott zastupa kemijske kompanije preko odvjetničkog društva Taft, uključujući i DuPont, no ipak pristaje saslušati Tennanta, emotivno investiran u slučaj zbog bake i rodne grude.

Ovaj ispriča da mu krave i telad obolijevaju (crni zubi, uvrnuto kopito, tumori na leđima), a izgubio ih je već 190. Ne samo to - životinje koje mu jele iz ruke sada nasrću na njega, sve zbog DuPontove tvornice, odnosno njezina tvorničkog otpada. Odvjetnik uviđa razmjere kad pogleda videa sa smetnjama nalik japanskom hororu i doživi nasrtaj krave na Tennanta pred svojim očima, ali i ubrzo shvaća da kemikalije nemaju samo trajan efekt na životinje, nego i ljude, čitavu zajednicu.

DuPont dobrih 40 godina svjesno truje narod uz slogane poput “Bolji život uz kemiju”, koji “nisu samo slogani”, već i njegov “DNK”, kako tvrdi direktor Phil Donnelly (Victor Garber). Nusprodukt tog “boljeg života uz kemiju” je PFOA ili C8, dugolančani flourougljik, sintetička, umjetna kemikalija, svojevrsni “frankenštajn” koji se upotrebljavao za tenkove u Drugom svjetskom ratu, a onda ga je DuPont preselio s bojišta u domove i koristio kao neprijanjajući premaz za “sretne tave”.

Radnici koji su radili na teflonu su oboljeli, kao i neki potrošači, ali teflon je DuPontu godišnje donosio milijardu dolara čistog profita da bi ga povukao s tržišta, uslijed čega je kao “kemijski div” uspijevao zamesti tragove i to zataškati, među ostalim ispuštanjem toksičnog taloga u zrak i vodu. Kad je Billott otkrio alarmantne podatke i opasnost za javno zdravlje (kemikalija sporo napušta krvotok osobe koja joj je izložena i taloži se u tijelu), otvoreno je stao na stranu malog čovjeka i prestao biti “jedan od njih”, spreman “odbaciti karijeru radi nekog kauboja”.

U tom trenutku “Dark Waters” se pretvara u dramsko - trilersku kombinaciju detekcije i novinarstva, odnosno “zviždačkih” filmova poput gorenavedenih, “Spotlighta” i nedavnog “The Reporta”, s daškom pesimistične paranoidnosti Pakulinih klasika sedamdesetih, koji ukazuju na koruptivnost i kvarnost ovog ili onog sistema. “Sustav je namješten, žele pokazati svijetu da od borbe nema koristi”, govori Billott, koji će često boraviti u ostavi okružen destinama, možda i stotinama kutija s dokumentima za iščitavanje i pronalaženje dokazna materijala.

“Ni milijun godina nije dovoljno da prođeš sve ovo”, opaža kolegica Carla (Louisa Krause). “Na to i računaju”, dobro znade Billott, kojeg Ruffalo tumači kao običnog junaka, ne stripovskog superheroja (Hulk), ali ne posustaje u istrajnosti oko slučaja koji se protegao na više od deset godina. Protok vremena u borbi protiv korporativnih vjetrenjača osjeti se na satravenim likovima i u sporijem ritmu filma kojem se Haynes priklanja, a ekvivalentan je (Billottovu) pokretanju Windowsa 98 na prijelazu milenija.

Naoko Haynes nije pravi redatelj za ovakav tip ostvarenja (“Daleko od raja”, “Nema me”, “Carol”, “Muzej čudesa”) ali dobro se snašao u njemu. Osim što poslovično dobro vodi glumce, i oskarovki Hathaway u nezahvalnoj ulozi Billottove supruge Sarah daje najmanje jednu snažnu scenu na tragu Claire Foy u “Prvom čovjeku”, Haynes je uz pomoć direktora fotografije Edwarda Lachmana kreirao vizualni ugođaj s olovnim bojama bolesti ili oboljenja (dominiraju siva, zelena i smeđa) i ironično iskoristio himničnu “Take Me Home, Country Roads” Johna Denvera. Malo tko će nakon “Mutnih voda” gledati istim očima na vlastitu kuhinju (teflon tave) i kemijsku industriju.

Najbolje od novomilenijskog Haynesa

1. 'Carol' (2015.)
2. 'Daleko od raja' (2002.)
3. 'MUTNE VODE' (2019.)
4. 'Nema me' (2007.)
5. 'Muzej čudesa' (2017.)

#CINEMARK

Izdvojeno