StoryEditorOCM
Film & TVCINEMARK OBLJETNICA

‘Moje lijevo stopalo‘: Metoda Daniela Day-Lewisa

Piše Marko Njegić
23. veljače 2024. - 23:25

Metodska gluma dobila je novi zamah kad je na scenu stupio Daniel Day-Lewis i odigrao glavnu ulogu Irca Christyja Browna u filmu "Moje lijevo stopalo" ("My Left Foot", 1989.). To je bila jedna od najzahtjevnijih psihofizičkih izvedbi u povijesti kinematografije, a odigrao ju je mladi, široj publici nepoznat glumac, dotad zapažen po nastupima u "Bountyju", "Mojoj lijepoj praonici", "Sobi s pogledom" i "Nepodnošljivoj lakoći postojanja".

Naime, Brown je rođen s cerebralnom paralizom i od cijelog tijela mogao je pomicati samo lijevo stopalo, ali je unatoč tome postao slikar i pisac. Pred Day-Lewisom je bio težak zadatak. Osamdesete su obilježile velike metodske uloge veterana Roberta De Nira u "Razjarenom biku" i Dustina Hoffmana u "Kišnom čovjeku". No, Day-Lewis se vratio na ishodište metodske glume i pronašao najveću inspiraciju u Marlonu Brandu, tj. njegovoj posvećenoj izvedbi paraplegičara u filmu "Ljudi".

FILM: My Left Foot; drama; Irska, 1989. REŽIJA: Jim Sheridan ULOGE: Daniel Day-Lewis, Brend Fricker OCJENA: **** ½

Brando je odležao mjesec dana u bolnici za veterane i ostajao "u liku" u pauzi između scena, sjedeći u invalidskim kolicima. S druge strane, Day-Lewis je bio još ekstremniji u pristupu: uz višetjedni boravak u klinici za cerebralnu paralizu, on je odbijao izaći iz lika čak i u pauzama za ručak, tako da su ga članovi filmske ekipe hranili i gurali njegova kolica, što ih je s vremenom znalo izluđivati. Pored toga, glumac je slomio i dva rebra nalazeći se u zgrčenom, pogrbljenom položaju iz dana u dan.

Opsesivna, gotovo manijakalna požrtvovnost urodila je plodom: Day-Lewis je osvojio Oscara u jakoj konkurenciji s Robinom Williamsom ("Društvo mrtvih pjesnika") i Tomom Cruiseom ("Rođen 4. srpnja"), postao zvijezda i nametnuo se kao novi glumački prvak, kameleon. "Moje lijevo stopalo" bilo je metodski kamen temeljac za njegove naredne uloge u "Posljednjem Mohikancu", "U ime oca", "Bandama New Yorka"... pa sve do "Lincolna" i "Fantomske niti".

Izvedba u filmu djeluje stopostotno autentično kao da je "stvarna", tako da ne bi bilo iznenađujuće da su neki gledatelji mislili da je angažiran netko s cerebralnom paralizom, neupoznati s Day-Lewisom koji nije bio prepoznatljiv kao Williams ili Cruise. Doista je nevjerojatno kako je Day-Lewis "nastanio" lik i (pro)živio ulogu. Ušao je duboko u Brownovo tijelo, ali i njegovu glavu, ne štedeći se pritom u psihofizičkom smislu i odlazeći preko ruba izdržljivosti. U tom procesu je proširio granice glume.

Tamo gdje je stao Brando, Day-Lewis započinje ulogu, može se reći. Day-Lewis preuzima lik od njegove sedamnaeste godine, nakon što ga je dotad odlično igrao mali Hugh O‘Conor, posebice u scenama kad prvi put uzme kredu nožnim prstima, kad brani glavom i puca penal lijevom nogom te kad se spušta niz stepenice da spasi majku (Oscarom ovjenčana Brenda Fricker).

Tjelesni segment uloge je razvidan u svakom kadru i ovo je u tom smislu fizički besprijekorna izvedba, bez prozirnih oskarovskih tikova. Međutim, još je impresivnije kako je Day-Lewis psihički dočarao lika koji se osjeća zarobljenim u svome paraliziranom tijelu i žudi za pravom, neplatonskom ljubavlju. "Imao sam samo platonsku ljubav u svom životu", kaže Brown u jednoj sceni.

Brown se zaljubio u liječnicu Eileen Cole (Fiona Shaw) koja je zaslužna da je njegov govor postao puno artikuliraniji nakon što se lomio izgovarati riječi i jedva se uspijevao izraziti. Svu bol i patnju lika Day-Lewis prenosi kad Brown dozna da se Eileen zaručila i da ne osjeća isto. Oluja u njegovoj glavi izlazi napolje i on napravi scenu u restoranu oslikavajući izjavu "slomljeno tijelo je ništa spram slomljenog srca".

"My Left Foot" nije lagan film za gledanje, ali od Day-Lewisa je teško skrenuti pogled čak i u najtežim scenama. Pohvalno je da redatelj Jim Sheridan ("In The Name Of The Father") ne ublažava Brownov karakter da potencira sentimentalnost iz modernih biografskih hollywoodskih drama niti od publike traži suze i sažalijevanje, baš kao ni glavni lik filma.

Ipak, Day-Lewis i Sheridan su svejedno ispričali životno uzdižuću priču koja snažno djeluje na gledatelja. Još od prve scene kad Brown nožnim prstima uzima ploču i stavlja je na gramofon, gledatelj zamišlja bi li to mogao svakodnevno raditi i sam, kamoli tako slikati i napisati ovaj ili neki drugi tekst.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. travanj 2024 22:53