Shakespeareov "Macbeth" ima nešto "noirovskog" u sebi. Mračan je kao crna noć, a njegov glavni ženski lik, lady Macbeth, preteča je fatalne žene i spletkarošice koja će pomutiti um titularnom protagonistu žednom moći poput nje i nagnati ga na zločin.
Nešto "noirovskog" znali su imati i neki filmovi braće Coen, Joela i Ethana ("Arizona Junior", "Veliki Lebowski"), konkretno "Krvavo jednostavno" i "Čovjek kojeg nije bilo". Kad je Joel odlučio ekranizirati "Macbetha", sam bez brata Ethana, ali s kućnom glumicom i suprugom Frances McDormand u ulozi lady M, nekako je prirodno da je tražio i pronašao "noir" u Shakespeareu.
Međutim, u njegovu filmu "The Tragedy Of Macbeth", "noir" je isključivo vizualne naravi i više opstoji u atmosferi, nego u likovima. Crno-bijela fotografija Bruna Delbonnela ("Amelie", "Sjene tame", "U glavi Llewyna Davisa", "Prijelomni čas"), zasluženo nominirana za ovogodišnjeg Oscara, približava "Tragediju Macbetha" filmovima četrdesetih i pedesetih, s "noirovskom" igrom svjetla i dominantne sjene.
Fotografija je iznimno filmična i čini ekspresionističkom nefilmičnu, kazalištarski krajnje svedenu scenografiju Stefana Dechanta ("Kong: Otok lubanja", "Bitka za Pacifik 2", "Dobrodošli u Marwen", "Zov divljine"), svojstvenu festivalskim art filmovima i također nominiranu za Oscara. Zajedno, fotografija i scenografija postižu vizualni ugođaj i oblikuju psihološki efekt filma oslikavajući arhitekturu uma naslovnog lika u tumačenju oskarovskog nominenta Denzela Washingtona i uvodeći nas u njegov labirint bolje od samoga glumca.
Film je vizualno sugestivan od prvog kadra s tri crne ptičurine kako prelijeću preko bijele podloge, najavljujući dolazak triju vještica koje će prorokovati Macbethovo kraljevanje na tronu Škotske, nakon čega on, s tim saznanjem, ubija kralja Duncana (Brendan Gleeson) u prilično gadnoj sceni umorstva.
Sve tri vještice utjelovljuje jedna glumica, kazališna veteranka Kathryn Hunter, koja krade film dvostrukom oskarovcu Washingtonu i trostrukoj oskarovki McDormand, a njezina nadrealna pojava je nalik nekakvom spoju Smrti iz "Sedmog pečata" i Golluma iz "Gospodara prstenova", samo bez specijalnih "performance capture" efekata.
U sjećanju Coenova "Macbetha" najviše ostaje ova vještica izobličena glasa i iskrivljena stasa, kadra neprirodno savijati tijelo i demonstrirati zavidne kontorcionističke sposobnosti. Nešto tako nismo vidjeli u prijašnjim ekranizacijama slavnog Shakespeareova komada, no to je, uz fotografiju, rijetka posebnost Coenova u konačnici precijenjenog i razočaravajućeg filma.
"The Tragedy Of Macbeth" je estetski dojmljiv, ali hladnjikav i nepamtljiv komad drame, lišen uobičajene pršteće režijsko-glumačke strasti brata Coena, Washingtona i McDormand, opipljive karakterne paranoje, ludila i psihološke tenzije, posebice u usporedbi sa superiornijim "Macbethom" Justina Kurzela iz 2015. s fenomenalnim Michaelom Fassbenderom i Marion Cotillard u glavnim ulogama.
U redu, ovaj Macbeth i ova Lady M su vremešni likovi, stariji nego ikad, samim time umorni i rezignirani, no poslovično autoritativni Washington i McDormand su polurezervirani i odsutni u ulogama, kao da se, za razliku od prethodnoga glumačkog para, ne daju do kraja i ne ulaze dublje pod kožu aktera, niti Coen to od njih traži, djelujući da se zadovoljio prvom verzijom scene, bez naknadnih repeticija i usavršavanja izvedbe.
Washington i McDormand elokventno recitiraju Shakespeareove riječi i rečenice ("Život je bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa"...), neke od najboljih ikad napisanih, ali izgledaju kao da ih ne osjećaju pa njihovi likovi i ostavljaju dojam beskrvnih krvoloka. Macbethov unutarnji konflikt nije ispoljen i proždiruća paranoja lika ne izjeda ga iznutra poput Aliena koji samo čeka da prodre van iz njegova prsišta.
Kad Macbeth u jednoj sceni kaže da mu je um "pun škorpiona", Washington nas ne uspijeva uvjeriti u to, dok smo kod Fassbendera osjećali kako škorpioni škljocaju kliještima i ubadaju mozak glumčeva lika otrovnim žalcima. Tek pred kraj filma Washington podiže glas i nagovještava nepovratan silazak u ludilo lika. Prekasno da bi Macbethova životna bajka puna buke i bijesa značila nešto.