Narator po imenu Stranac (“kaubojski“ Sam Elliot) završio je pripovijedanje filma “The Big Lebowski“ zaključkom kako “Dude ustraje“, “mali Lebowski je na putu“ i “možda se opet sretnemo negdje“. Stranger kao da je najavljivao drugo poglavlje priče o Jeffreyju Lebowskom zvanom Dude (može i Vaša Dudosti, Duder ili El Duderino), modernom hipiju i zgubidanu koji najradije ne bi radio ništa osim bio kući, slušao Creedence Clearwater Revival, ne i Eaglese, pušio travu, po mogućnosti u kadi, umjereno pio “White Russian“ da je čitavo vrijeme napola pijan i eventualno kuglao i baljezgao s prijateljima Walterom i Donnyjem (John Goodman, Steve Buscemi).
Braća Coen, međutim, nisu porodila nastavak “Velikog Lebowskog“ i s Dudeom se nismo opet negdje sreli, premda je njegov tumač Jeff Bridges glumio pomalo “dudeovski“ The Dukea u remakeu vesterna s Johnom Wayneom “Čovjek zvan hrabrost“. Lijepo je znati da je Dude “tamo negdje“, kako se nadao Stranac. Još ljepše da je lik ustrajao od 1998. naovamo, a sa njim i “The Big Lebowski“ kao “najcooltniji“ i najcitatniji, ako ne najbolji film u opusu Coenovih.
Dvadeset godina kasnije, tajnu ustrajnosti Dudea i “Velikog Lebowskog“ nije teško detektirati mimo režije i scenarija, osobito bogatog dijalozima s društvenim podtekstom (“Ovo nije Vijetnam nego kuglanje, postoje neka pravila!“) kao ehom radnje ambijentirane u rane devedesete, za vrijeme Bushova sukoba sa Saddamom i Iračanima. Privlačan nam je Dudeov lijeni, zabušantski, usporeni “take it easy“ pristup životu. Jer, život je 2018. toliko ubrzan da jedva možeš pronaći vremena nanovo pogledati “The Big Lebowski“ u kućnom ogrtaču, s čašom “White Russiana“ ili nečeg sličnog pri ruci, kamoli živjeti kao Dude.
Ako ne možemo postati (kao) on, lijepo je barem biti u njegovom društvu i na dva sata prisvojiti njegov način života, odnosno užurbani svijet staviti na “pauzu“ i stisnuti “play“ na videu “Velikog Lebowskog“. Gledanje Dudeova filma (na VHS kaseti, naravno, da teleportacija u 1998. bude potpunija) danas je terapeutsko iskustvo upravo zbog glavnog lika, “najlijenijeg čovjeka u okrugu Los Angelesa“ i šire koji je (za)ostao u šezdesetima i boli ga neka stvar za sve oko sebe, vjerojatno i ovaj osvrt. “To je tvoje mišljenje, čovječe“, već ga čujemo.
Pardon, Dudea je briga za njegov najprije popišani, potom i ukradeni tepih (“kompletirao je sobu“). Je li Dude mogao ostati kući i preživjeti s mrljama na tapetu ili, uopće, bez njega? Možda i jest, ali “The Big Lebowski“ ne bi onda imao zaplet - da Dude nije tražio kompenzaciju za tepih kod Jefrreyja “Velikog“ Lebowskog (David Huddleston), milijardera u kolicima s kojim su ga provalnici zamijenili, ne bi se neposredno upleo u “noirovski“ misterij, bolje reći zbrku oko otmice bogataševe mlade trofejne žene Bunny (Tara Reid), predstavljene kako lakira nokte u bikiniju.
Ne bi ni upoznao šaroliku galeriju likova kao da Jesus Johna Turturra nije dovoljan - producenta pornića Jackieja Treehorna, “vaginalnu umjetnicu“ Maude Lebowski, švabu nihilista Ulija Kunkela… redom u izvedbi Bena Gazarre, Julianne Moore i Petera Stormarea… Prateći zaplet i podzaplete “Velikog Lebowskog“, nikad veći “coenovski“ kreativni nered (naglasak je ipak na kreativni), gledatelj bi mogao izgubiti nit kao pripovjedač Stranac u uvodnom monologu ili biti izvan toka priče poput Donnyja kojega Walter redovito ušutkava kad zine sa “Začepi, Donny!“.
“Plot“ ili zaplet se ovdje stopostotno rimuje s “pot“ (trava). No, Coeni se, srećom, ne drže zapleta kao pijani “plota“, tj. priču koju Maude između redaka naziva smiješnom pokreću likovi, dijalozi i situacije iako je pripovijeda narator; ona tek ponekad djeluje kao unaprijed ispisani narativni konstrukt. Zaplet je, dakle, ionako nevažan i nestaje u dimu trave u kojem možda i nastaje ili je nastao. “Imate li nešto protiv da smotan joint“, prekida Dude razgovor u odsudnom trenutku filma, uvijek spreman izvaliti nešto humoristički pamtljivo (“To su moji poslovni papiri. Čime se bavite? Nezaposlen sam…“).
Da je principijelni detektiv Marlowe iz “The Big Sleep“ pušio previše marihuane, cugao “White Russian“ i kuglao, bio bi Dude u “The Big Lebowski“, utjelovljenje napušena “noira“, povremeno i Chandlera na tripu. Kad Dude upadne u carstvo snova ili tripoidnih “flashbackova“ (od posljedice udaraca u glavu), njegove psihodelične halucinacije u leći kamere sjajnog Rogera Deakinsa uključuju nadrealne scene mjuzikla s Maude u nekakvom vikinškom oklopu, Saddama kako iznajmljuje cipele za kuglanje s police što seže do neba i prijelomni subjektivni kadar kugle u pokretu koja se kotrlja između nogu ljepotica. “Veliki Lebowski“ je odsanjao “Veliki san“.
Ček na 69 centi
Braća Coen su se fino nastavila na kuglačku komediju “Kralj svih glavonja“ braće Farrelly, premda su posrijedi krajnje drukčije komedije. “Veliki Lebowski“ je suptilniji, gledano i po sceni u kojoj Dude ispisuje ček na 69 centi. Film je oplemenjen i odličnim soundtrackom. Osobito se sjajno uklopila “Just Dropped In“ (Kenny Rogers & The First Edition) u snoliku scenu i latino verzija “Hotel California“ (Gypsy Kings) prilikom “slow motion“ predstavljanja Jesusa.