Formativne godine Stevena Spielberga zaživjele su u obliku memoara u filmu “Fabelmanovi” (“The Fabelmans”), divnoj drami o njegovim životnim i filmskim počecima. Mnogi Spielbergovi filmovi bili su osobni, ali ovaj je najosobniji, što je redatelj potvrdio preuzimanjem rijetke uloge scenarista (napisao samo “Bliske susrete treće vrste” i “Umjetnu inteligenciju”) zajedno s Tonyjem Kushnerom, suradnikom na “Lincolnu” i “Priči sa zapadne strane”.
Ovo je njegov “Cinema Paradiso”, satkan od osjećaja, uspomena i sjećanja na djetinjstvo i dječaštvo, mamu i tatu, kino i filmove, filmofiliju i režiju. “Fabelmanovi” pokazuju kako je Spielberg postao Spielberg kakvog znamo iz filmova “Ralje”, “E.T.”, “Otimači izgubljenog kovčega”, “Indiana Jones i Ukleti hram”, “Jurski park”, “Izgubljeni svijet”..., ali i ostao jedan od najvećih filmaša u povijesti.
U isti mah “The Fabelmans” može podsjetiti filmofile kako su zavoljeli Spielberga kao redatelja i postali to što jesu gledajući njegove filmove.
Prvi film koji je Spielberg pogledao u kinu bio je Oscarom nagrađena “Najveća predstava na svijetu” Cecilea De Millea, a nekome iz publike je to “E.T.” ili neki drugi njegov uradak.
Nisu “Fabelmanovi”, tako, “nešto sasvim osobno” samo za Spielberga, već bi to mogli biti i za neke gledatelje u publici, kao da ih je redatelj radio za sebe i nas, također oblikovane filmovima pomoću kojih smo od malena procesuirali i interpretirali život, sanjali nedosanjane snove.
Mitzi Fabelman (oskarovski izvanredna Michelle Williams), pijanistica i mama filmskog Spielberga, osmogodišnjeg dječaka Sammyja (Mateo Zoryon Francis-DeFord), rekla je sinu “Filmovi su kao snovi koje nećeš nikada zaboraviti”. Riječi je mama izgovorila ispred kina u uvodu filma “The Fabelmans”, netom prije nego što će klinac s njom i tatom, inženjerom Burtom (Paul Dano), pogledati “The Greatest Show On Earth”.
Za Sammyja će to biti doživljaj za pamćenje i ključan trenutak u životu, za gledatelja podsjetnik na vlastitu filmofilsku fascinaciju gledanjem filma u kinu. Dječak je podjednako traumatiziran i fasciniran spektakularnom scenom željezničke nesreće (inspirativnom za “Bjegunca” i “Pod opsadom 2”) kad vlak udari automobil na pruzi i izleti s tračnica. Opsjednut viđenim, on želi rekreirati tu scenu s maketom vlaka.
I ne samo to. Mali Sammy će, na mamin prijedlog, udes vlaka ovjekovječiti na očevoj kameri tako da to može gledati opet i iznova umjesto da uništava nove makete. Iz njegova prvog filmića jasno je da Sammy ima dara (nesreću je snimio iz raznih kutova i dinamizirao zbivanja).
Tada se u njemu definitivno rađa filmofil i filmaš, sanjar filmskih snova. Neke od najboljih prizora “Fabelmanovih” i uopće karijere Spielberg snima u prvoj trećini, kad Sammy potpada pod čaroliju filma, primjerice da dječakovi dlanovi služe kao platno na kojem se vrti film.
Spielberg se potvrđuje kao majstor oslikavanja nevinosti djetinjstva i dječje perspektive u svom najboljem novomilenijskom filmu od “Specijalnog izvještaja” i “Münchena” naovamo, boljem od npr. “Puta rata”, “Mosta špijuna”, “Blagog fantastičnog gorostasa”, “Novina”, “Igrača broj 1”...
Kako Sammy odrasta i izrasta u adolescenta (ulogu preuzima Gabriel LaBelle), tako će mu filmovi sve više trebati da s njima preživi svijet odraslih, od onih koje obožava kao gledatelj (npr. “The Man Who Shot Liberty Valance” Johna Forda) do onih koje snima kao redatelj.
U tom razdoblju za Sammyja su naročito formativna dva susreta. Prvi s ujakom Borisom (odlični Judd Hirsch, vrijedan Oscar nominacije) koji ga upozorava da obitelj i umjetnost teško idu zajedno. Drugi s redateljskim uzorom Fordom (iznimno nadahnuti casting Davida Lyncha), “najvećim redateljem koji je ikad živio”, u fenomenalnoj sceni uokvirenoj genijalnim završnim švenkom.
Povrh toga, Sammyjevo snimanje filmića u kućnoj radinosti s prijateljima iz susjedstva ilustrira koliko je Spielberg bio talentiran i inovativan (montirajući vestern probio je rupe na akcijskim dijelovima filma da izgleda kao da njegovi kauboji zaista pucaju iz pištolja-igračaka, slično pravom kaubojcu), ali i koliko je redateljev opus zrcalo njegovih formativnih godina.
Imamo vožnje biciklima kao u “E.T.-ju”, izviđačku avanturu kao u “Indiani Jonesu III”, ratni filmić iz Drugog svjetskog rata kao preteču “Spašavanja vojnika Ryana”, a u filmu koji snima na pješčanoj plaži malo nedostaje da netko povikne “morski pas!”. Konačno, njegova mama, kad je u jednom momentu snimi zaigranu i sjajnu poput krijesnice, izgleda kao preteča vile Zvončice iz “Kapetana Kuke”.
Zahvaljujući filmovima Sammy će lakše podnijeti razvod majke i oca, tj. život koji nije uvijek “kao na filmu”. Djetinjstvo u razorenoj obitelji ponavljajući je motiv u Spielbergovim filmovima, a autobiografski “The Fabelmans” obrađuje taj motiv na realističan način, bez nekog metaforičkog SF odmaka kao u “Close Encounters Of The Third Kind” i “E.T.-ju”.
Redateljevi roditelji umrli su unatrag pet godina i čini se da je on “Fabelmanove” jednostavno morao snimiti i kao jedno veliko “volim te” mami i tati koliko i filmu, odu obitelji, ne samo ljubavno pismo kinematografiji. Odrasle Spielbergove oči uviđaju mane roditelja, ali pune su ljubavi i razumijevanja, sa zjenicama u obliku srca. Za tatu je Spielberg snimio najljepšu moguću posvetu s “Indianom Jonesom i posljednjim križarskim pohodom”. “The Fabelmans” je film za mamu.