Drži oči zatvorene, upozorio je dr. Indiana Jones voljenu Marion i osjetljivije (mlađe) gledatelje u završnici spektakla “Raiders Of The Lost Ark” da ne vide nadolazeći horor. Trebao je Indy dati slično upozorenje i u (pred)nastavku “Indiana Jones i Ukleti hram” (1984.), daleko najhororskijem i najmračnijem dijelu serijala redatelja Stevena Spielberga i (ko)scenarista/producenta Georgea Lucasa koji nije bio i ostao film za dječje oči.
Sekvencija otapanja lica nacista u originalu je gotovo pa dječja igra za sve hororične scene u drugome filmu. Ako je prvi “Indiana Jones” bio doktor Jekyll, drugi je gospodin Hyde (rimuje se s Had). Film ubacuje Indianu Jonesa u “hadovski” podzemni svijet ekvivalentan Danteovu paklu s razinama iz videoigre i projicira na ekran viziju dotad (i otad) neviđeno košmarne akcijske pustolovine.
Kao rijetko kad prije, ako ne i poslije, Spielberg i Lucas probudili su mračnjake u sebi. “Empire Strikes Back” je npr. ništa prema “Temple Of Doom”. Čini se kao da je Lucas želio nadoknaditi što je Hana Sola poštedio prelaska na Mračnu stranu u “Ratovima zvijezda”.
Zato je Indiana prešao na “dark side” godinu dana nakon što se njegov nezamjenjivi tumač Harrison Ford do daljnjega oprostio od Hana u “Povratku jedija”. Junak na nekoliko minuta postaje negativac pod utjecajem crne magije paganskog indijskog kulta Mole Rama (Amrish Puri) u posjedstvu svetih kamenja s moćima boga Šive, ukradenih iz lokalnog sela.
To je tek djelić onoga što nudi ova akcijska avantura iz ralja horora, najavljena naslovom uvodne pjesmom “Anything Goes” u interpretaciji pjevačice Willie Scott (Kate Capshaw) koja, znakovito, izlazi iz pakleno crvena grotla zmaja, tj. koreografiji nalik “Plavoj Veneri” Josefa Von Sternberga s Marlene Dietrich. Dakle, “sve prolazi”. I prošlo je, bome.
Rashlađeni mozgovi majmuna se serviraju kao desert na večeri. Srca se čupaju na živo prilikom ritualna žrtvovanja. Žrtve u kavezu se spuštaju u vrelu provaliju. Ubadaju se vudu lutkice. Nevina djeca-robovi se bičuju... Da, dobro ste pročitali, bičuju. Protiv njih se rabi “trade-mark” oružje naslovnog heroja.
Bio je ovo jedan prilično nastran i sadistički nastrojen komad blockbustera. Zbog “Ukletog hrama” je iskovan PG-13 predikat kao novi dobni rejting za filmove. Roditelji su prekrivali oči prestravljenih klinaca u kinima, a neki i pobjegli iz dvorana glavom bez obzira, zasigurno proklinjući Spielberga i Lucasa što su mališanima, koji su očekivali vedre avanture Indiane i njegovog dječjeg karate partnera Kratkog (Jonathan Ke Quan), osigurali noćne more s nekim od navedenih trenutaka, napose vađenjem srca.
Spielberg je tu scenu orkestrirao da se ureže u sjećanje sabljom onog mačevaoca iz prvog filma. Mola Ram čupa srce iz prsišta nekog nesretnika i zatim ga, još kucajućeg, podigne u zrak, u slučaju da je nekome promaklo što je napravio zlikovac užasavajućeg imidža, s rogovima i lubanjom bizona na glavi.
Nešto slično je nedavno izveo Rambo u zvjerskoj završnici njegova posljednjeg filma, no davne 1984. je to bio presedan u hollywoodskoj “mainstream” produkciji, kamoli za nehoror (u “Alienu” je, recimo, iz prsišta žrtve izletio vanzemaljac, ali vađenje srca...).
Inzistiranje na ugođaju mračnjaštva i ikonografiji horora milom ili silom djeci je onda moglo izazvati traumu, a danas tim odraslim klincima tek povremeno djeluje “too much”; spomenute scene se lakše podnose ako su već trenuci s kukcima još uvijek nelagodni (“nisu kolačići”).
Danas je jasno da bez takvog “aything goes” pristupa tko zna bismo li, primjerice, dobili Carpenterovu ”Veliku gužvu u Kineskoj četvrti” i “Zlatno dijete” s Eddiejem Murphyjem. Prvi “Indiana Jones” se ugledao na matinejske akcijske pustolovine četrdesetih i načinio od njih vlastiti (pod)žanr, a drugi je gledao i “Conana Barbarina”.
“Temple Of Doom” djeluje kao da se završnica “Raiders Of The Lost Ark” odigrava u svijetu “Conana”. Ram je druga strana medalje Thulsa Dooma, vođe kulta zmija koje Indiana ne voli. Obojica drže do bizarnih ceremonija žrtvovanja i protiv njih se bori junak mesijanskog poziva.
Naizgled pod egidom “za sreću i slavu”, a podsvjesno možda za vlastito iskupljenje zbog “pljačkanja grobova”, Indiana u ovom filmu postaje spasitelj indijskog naroda koji se molio Šivi da im pošalje izbavitelja od “zle palače tamnog svjetla” što pronosi mrak cijelom zemljom. Heroj doslovce pada s neba u Indiju, skokom iz “tonućeg” aviona u čamcu za spašavanje i akcijskoj sceni kakve otvaraju Bond-filmove.
Indiana ovdje jest svojevrsni 007 s bičem i šeširom ili bar njegov film koketira s “Bondovima”, najviše s "Octopussy", od scene večere s domaćinom-negativcem i njegove palače s tajnim prolazima, do igre riječi pri zavođenju “dame u nevolji” Willie (“godine terenskog rada”), ali ostaje vjeran sebi.
Samo ga Spielberg i Lucas odvode drugamo u odnosu na “Otimače izgubljenog kovčega”. Lakše je bilo rekreirati prethodnika nego stvoriti nešto novo, no Spielberg i Lucas su svjesno riskirali i neapologetski pristupili filmu koji ima vlastiti identitet, makar isti bio (žanrovski) ekscentričan i pomalo šizofren.
“Ukleti hram” počinje kao “indianajonesovska” pustolovna akcija s daškom komedije (klackalica “protuotrov-dijamant” u klubu “Obi Wan”), zatim premješta Indyja i pratnju u cirkusku kuću strave s nizom “booby traps”, postaje personifikacija zabavnog parka i vožnje u rudarskom vlaku smrti, da bi se na kraju vratio na ishodište i završio kao akcijska avantura na stometarskom drvenom mostu.
“Rollercoaster blockbuster” termin “Temple Of Doom” zavrijeđuje kao nijedan film prije njega. Vlakići jure oštrim zavojima velikim brzinama u virtuoznom orkestriranim kaskaderskim scenama koje salutiraju “generalu” Busteru Keatonu. Drugi “Indiana Jones” nije nijemi film, no u tim izvanrednim prizorima je i dalje kadar ostaviti gledatelja zanijemjelim od uzbuđenja, unatoč mjestimice datiranim ILM-ovim efektima.
Akcija se u finalu spretno izmjenjuje s humorom (“Vode, vode... VODA!”) koji umije biti tjelesan i samoironičan/autoreferentan. Kad ga napadnu dvojica mačevaoca, Indiana poseže za pištoljem, ali shvaća da ga je negdje posijao u žaru borbe. Znači, junak se poziva na najpoznatiju scenu iz prvog filma, iako se on(a) tek treba dogoditi. Je li “Ukleti hram” samo Indianin ružan san odsanjan nakon hororskog kraja “Otimača izgubljenog kovčega”?