Prijatelji iz djetinjstva na suprotnim stranama zakona. Motiv star kao starost biva osvježen u dramski intoniranom i dramatičnom francuskom kriminalističkom filmu "Bliski neprijatelji" redatelja Davida Oelhoffena, premijerno prikazanom na Veneciji. Glavni likovi su Manuel (Matthias Schoenaerts) i Driss (Reda Kateb), nekadašnji drugovi koje su razdvojili životni putovi.
Manuel je sitni kriminalac koji radi za velikog šefa marokansko-alžirske mafije Rajija (Ahmed Benaissa), a upoznajemo ga kako igra nogomet sa sinčićem ispred zatvora i izaziva policajca loptom čekajući nečiji izlazak za slobodu, prije nego malca mora vratiti bivšoj ženi (Gwendolyn Gourvenec). Driss je policajac iz narkotika, predstavljen u akcijskoj sceni racije.
Njihovi putovi nanovo će se ispreplesti kad strada Manuelov partner i Drissov doušnik Imrane (Adel Bencherif), nakon što su došli u posjed 60 kila kokaina i tražili nove kupce. Režiser Oelhoffen režira prilično nezaboravnu scenu napada na Manuela i Imranea, usporedivu s tenzičnom pucnjavom u "Proroku" Jacquesa Audiarda. Napadači na skuteru dojure do automobila u kojem se nalaze vozač Imrane, suvozač Manuel i još jedan Drissov doušnik na stražnjem sjedištu. Otvorena vatra iz uzija pogađa sve osim Manuela koji se uspijeva izvući iz auta i propuzati unatrag ispod nekoliko vozila dok se ne sakrije ispod kamiona.
Voljeli bismo da je takvih napetih, izvrsno orkestriranih akcijsko-trilerskih scena bilo još, međutim Oelhoffen se više po pitanju muškog bratstva ugleda na (ranog, pa i kasnog) Martina Scorsesea ("Ulice zla", "Pokojni"), nego Michaela Manna ("Vrućina"), možda i zato što francuske zvijezde Schoenaerts i Kateb, koliko god dobri bili, ipak nisu veličine/ legende kao Robert De Niro i Al Pacino da bi priča imala dodatnu, mitsku težinu.
Dakle, fokus je na situaciji, karakterizaciji, motivaciji, svakako ne akciji. A situacija je takva da Manuel i Driss shvaćaju kako trebaju jedan drugoga ako žele opstati u svojim, često premreženim svjetovima koje će zajedno bolje razumjeti. Uzmimo za primjer scenu kad, nakon pogibije Imranea, Driss dolazi do njegove supruge (Sabrina Ouazani) da je obavijesti, tj. da ona to dozna od nekoga koga poznaje. Isprve joj biva drago što vidi poznato lice iz zajedničke prošlosti, ali ubrzo joj dođe do glave da je on ipak policajac.
Emocije u filmu su konfliktne i pomiješane s obje strane zakona, a često ih jasnije šapuće savjest likova koji imaju običaj vikati. "Odrasli smo u istom susjedstvu, to ne znači da smo prijatelji", govori Driss nadređenima, ali nije mu svejedno što se nalazi na slučaju u koji su upetljani njemu znani ljudi, posebice Manuel jer ga, kako tvrdi treća strana, "voli kao brata". Zato Manuel nevoljko i postaje Drissov novi doušnik u igri policijske mačke i lopovskog miša koja slijedi ili možda obratno.
Igra se temelji i na društvenoj dinamici, u skladu s karakter(n)om. Otkako je postao policajac, Drissa se odrekla lokalna marokansko-alžirska zajednica, čak i njegovi roditelji. "Ne govorim arapski", kaže on uhićenom kriminalcu na početku filma i slaže. Takav, on je usamljen i ističe se u policiji, jednako kao bijelac Manuel među kriminalcima s tenom koji su ga, ipak, prihvatili kao svoga.
"Frères ennemis" pokušava usput reći nešto o Francuskoj i francuskom društvu. "To je Francuska, kaže da daje, a zapravo uvijek uzima", govori Raji. Film francuskoj prijestolnici, Parizu, uzima sjaj, ne zalazeći u uži centar grada, već jobitavajući u okolnim kvartovima. Da Eiffelov toranj povremeno ne zasvijetli u dalekoj pozadini kadra, ne bismo imali dojam da se radnja odvija u Parizu. Dapače, s obzirom na sive urbane tonove fotografije, lako je zamijeniti Pariz za New York ili, još bolje, neki istočnoeuropski grad. "Bliski neprijatelji" na taj način potenciraju univerzalnu žanrovsku bliskost.