Nagrađivanjem ratnog filma "1917" u dvije važne kategorije (najbolja drama i režija Sama Mendesa) Zlatni globusi kao da su napravili "statement" u trenutku kad se svijet nalazi na potencijalnom rubu novog rata. Neskrivena poruka je, čitamo, "Pogledajte ratni film umjesto da ratujete", odnosno "podsjetite se još jednom što je rat u svom njegovom užasu". Svatko tko pogleda "1917", novu veliki prilog ratnom žanru 2010-ih nakon Gibsonova "Grebena spašenih", ne bi trebao pomisliti da uzme oružje u ruke i krene u napad, naprotiv. Prije bi mogao poželjeti da doleti božanski Superman i svo naoružanje svijeta ispusti u duboki svemir ili se pitati gdje je božanstvena Wonder Woman bila 1917. da i u stvarnosti spasi stvar kao u filmu.
Ambijentiran u predzadnju godinu Prvog svjetskog rata, "1917" je antiratni, nipošto "pro-war" film, a sačuvaj bože neko propagandističko "američko preseravanje uoči bombardiranja ostatka svijeta". Film koji ne skriva oči od horora rata kako bi na njih još jednom upozorio. Realizam i naturalizam "1917" usporediv je sa "Spašavanjem vojnika Ryana". Ono što je sekvencija iskrcavanja na Normandiju u Spielbergovu "Ryanu", to je na određeni način scena prolaska kroz Ničiju zemlju u Mendesovu "1917".
Dva mlada vojnika, niži kaplari Blake (Dean-Charles Chapman) i Schofield (George MacKay), dobivaju zadatak da se provuku kroz neprijateljski teritorij/njemačku liniju obrane. Naredba generala (Colin Firth) jest dostaviti hitnu poruku 2. Devonširskom bataljunu za obustavu sutrašnjeg ranojutarnjeg napada koji bi 1600 vojnika, uključujući Blakeova brata (Richard Madden), mogao odvesti u stupicu - ravno na nišan Nijemaca. Kaplari se nalaze do koljena u blatu spaljene (ničije) zemlje. Provlače se kroz bodljikave žice, ulaze i izlaze iz rovova, prolaze pokraj trulih trupala ljudi i konja...
U jednom trenutku Schofield poreže dlan lijeve ruke na bodljikavu žicu i nešto kasnije s njom, prilikom pada unatrag, gotovo do lakta uroni u otvorenu ranu na stomaku nekog stradalnika. Nešto tako nismo nikad vidjeli u (ratnom) filmu. Koliko god redateljski i snimateljski promišljen bio u kadar i sekundu filmskog vremena, "1917" je pun takvih malih, "spontanih" detalja koji upotpunjuju sliku Velikog rata svedenijim intimniji pristupom, bez masivne artiljerije.
Općenito, (ratni) film kakav je "1917" baš i nije dosad viđen, premda funkcionira kao sumacija (elemenata) "war movie" žanra, ali na novi, nesnimljeni način. U filmu, recimo, imamo dvije nenadane borbe noževima između pozitivaca i negativaca, poput one šokantne u "Saving Private Ryan". U prvoj uopće ne vidimo probadanje nesretnika. Druga se, pak, odvija pod okriljem mraka, s još jednim (pijanim) njemačkim vojnikom u drugom planu kadra koji bi svaki čas mogao dobauljati u prvi i napasti Schofielda. U propulzivnom filmu nema odmora za junaka.
On nema vremena filozofirati o besmislu rata kao protagonisti Malickove "Tanke crvene linije"; sve to je ispričano vizualnim jezikom. Nema ni vremena da se dosađuje i bude statičan kao američki vojnici u "Gušterima" ("Jarhead", 2005.), prethodnom Mendesovu ratnom filmu iz Zaljevskog rata, koji su bili za borbu spremni, ali nisu ispalili metak. Mogao je Mendes pronaći neku relativno sličnu priču iz Prvog svjetskog rata, gdje ratna akcija nije (smjesta, ubrzo ili uopće) materijalizirana, već je svedena na vojnike mjesecima ukopane u rovove. Možda i bi da nije sjajnih "Staza slave" s Kubrickovim neakcijskim pristupom Velikom ratu.
Ipak, Mendes svejedno pristupa "1917" redateljskim perfekcionizmom kao Kubrick i snima Odiseju u ratnom svemiru prepunu fascinantnih pokretnih slika, a sa žurnošću Christophera Nolana u "Dunkirku". Vrijeme je i ovdje neprijatelj budući da poruka za prekid napada treba biti isporučena do zore. Iz tog razloga Mendes je odabrao snimiti film s osjećajem za hitnost, u približno (hiper)realnom vremenu i u jednom dahu, bez drastičnih prekida temporalna kontuiniteta. Kadar je do prve (i bolje) polovice filma kontuinuiran i naizgled neprekinut, s tek tu i tamo vješto maskiranim rezovima. Iluzija jednog kadra je izvedena savršeno, znatno umješnije u odnosu na Inarrituova "Birdmana", zato što je manje - očiti(ji)h - rezova, a znatno više logistike koja bi scenografsko-koreografsku orkestraciju pravog "one-take" filma u trajanju od dva sata načinila nemogućom.
Autori recentnih filmova u jednom kadru, Sebastian Schipper ("Victoria") i Erik Poppe ("Utoya, 22. srpnja"), ipak nisu operirali na ovako visokoj tehnološkoj/budžetskoj skali, iako dakako njihovo postignuće ne treba umanjivati. Rez koji Mendes nije pokušao sakriti nastupa negdje na sredini filma, kad Schofield padne u nesvijest i zacrni mu se pred očima. Mendes tako podebljava subjektivno iskustvo priče i smanjuje dotadašnju distanciranost, "kubrickovsku" i "nolanovsku" hladnoću koju će "spielbergovski" otopiti epizoda s mladom francuskinjom (Claire Duburcq) i bebom.
Ovaj segment strši u odnosu na cjelinu, no bio je potreban iz nekoliko razloga, za početak da Schofield i gledatelj malo dođu do daha. Mnogi filmovi impresioniraju žustrim tempom i kamernim vožnjama. "1917" jest kamerna vožnja, najveći "tour de force" karijere legendarnog Rogera Deakinsa koji zavrjeđuje drugog Oscara nakon "Blade Runnera 2049". Deakinsu i Mendesu jest važna tehnička priroda, tj. koreografija i kompozicija samog (neprekinutog) kadra, ali jednako važno im je i ono unutar njega. Kamera nikad ne gubi čovjeka iz očiju toliko da bi postala sebi samodovoljna, na razini sredstva za stilsku vježbu, makar "1917" dijelom to i jest.
Total ruševina francuskog gradića, osvjetljenog signalnim raketama, mogao bi biti dovoljno snažan sam po sebi kao rekreacija "Istrebljivača" iz Prvog svjetskog rata. Pozicioniranjem čovjeka, Schofielda, unutar tog totala, da rakete lete iznad njegove glave, zajedno s mecima, Mendes i Deakins postižu snažniji efekt. Scena je nezaboravna evokacija (ratnog) pakla na Zemlji ili realnog Mordora, s impresivnim demonskim plesom sjena među ostacima kuća.
Prethodni susret s "anđeoskom" Francuskinjom i djetešcem daje Schofieldu force da prođe kroz taj pakao i dođe na odredište, gdje će on, Mendes i Deakins skupiti zadnji atom snage za završnu etapu utrke s vremenom, otisnutu na filmu za sva vremena. Schofieldov trijumfalni sprint kroz prvu liniju fronte otrčao je ravno u antologiju (ratne) kinematografije.