StoryEditor

Tuđeg tijela gospodar

Piše Zlatko Gall
26. svibnja 2016. - 14:30

Bio je to pravi turbokatolički PRIDE. Iliti PRI(mitivni)DE(rnek) kojemu je pravi cilj podizanje nove smrdljive dimne zavjese kojom će se zastrti skandali, bijeda i nerad vladajuće političke „elite“. A onda, onako usput - u ime Boga, morala, demografije, nacionalnog priplodnog legla i katolibanskog svjetonazora - uz slogan „tuđeg tijela gospodar“ zaigrati još jednu opaku i opasnu igru arbitriranja o tuđim životima i sudbinama.

Vlada koja je od termina reforma napravila psovku ili sprdnju, bleferi koji su odustajanjem i od kurikularne reforme na simboličnoj razini pokazali da ih ama baš nikakva promjena ne zanima, posegnuli su za jedinim pouzdanim sredstvom koje na ovim prostorima pali: zamagljivanja svoje nesposobnosti halabukom u javnom prostoru i sustavnom proizvodnjom nemira iritantnim naguravanjem samo jedne svjetonazorne opcije u prvi i jedini plan.

Opako politikantstvo

Zna se već kako: malo Mesića, pa „frka“ oko Lozančića i Cvitana, naravno nezaobilazni Bleiburg i Jasenovac, a onda - kao i uvijek kad treba - lijepa doza "događanja naroda“ na ulicama. A takva je i operacija "Hoda za život“ koju opet formalno predvode likovi poput Željke Markić i Ladislava Ilinčića uz podršku Crkve i novih pobočnika poput ministra Hasanbegovića. Računajući na to da će provocirati "civilni sektor“ i, prebacujući lopticu na teren "ideologije“, kilavoj koaliciji produžiti život. Naravno, usput osnažiti i vlastite pozicije, demonstrirati moć "zdravih nacionalnih“ snaga okupljenih pod barjakom domoljublja i bogoljublja.

S tako posloženim prioritetima i s takvom egidom, svaki drukčiji svjetonazor i protivljenje konkretnim akcijama - u friškom slučaju zabrani pobačaja - automatski povlači demonizaciju i etiketu izdaje. I nacionalnih interesa poput demografske obnove i Božje volje. Jer s jedne strane tek jednog od mnogih prokopanih rovova u podijeljenoj Hrvatskoj su smjerni "bogoljubi“, a s druge "vragumili“.

Da se odmah razumijemo, "Hod za život“ nije građanska akcija koja kani upozoriti na velik broj pobačaja (uzgred, broj pobačaja u Hrvatskoj među najmanjima je u Europskoj uniji), na smrtnost i rizike od abortusa izvan liječničkih ordinacija, na potrebu djelotvorne edukacije i seksualnog odgoja... Riječ je tu, baš kao i u referendumskom izjašnjavanju o braku, o pokušaju nametanja jednog svjetonazora (onog "crkvenog“), o promjeni zakona i suštinskom kršenju temeljnog ljudskog prava. Ne onog fetusa već prava žene da sama odlučuje o svojem tijelu i svojoj sudbini.

Konačno, nije li upravo zbog toga Kanada iz koje je stigla i premijerova supruga, jedna od istaknutijih manekenki Markićkina projekta, još 1988. odlukom Vrhovnog suda srušila zakon o pobačaju - dopuštenom samo u slučaju ugroze života trudnice - držeći ga neustavnim. Odnosno, zakonom koji izravno suspendira pravo žena na "život, slobodu i osobnu sigurnost“.

Bi li gospođi Orešković palo na pamet da i u Kanadi maršira podržavajući inicijativu za zabranu abortusa? Teško. Ne samo zato što je gospon suprug "civil servant“, odnosno premijer već i zbog gole činjenice da je negdašnji (kako sam veli visoko pozicioniran) uposlenik korporacije "Teva“ koja je zgrnula lijepe pare proizvodnjom "Plan B One-Stepa“, znane tablete za "dan poslije“, odnosno za prekid neželjene trudnoće.

Na putu za Pakao

"Hod za život“ kreće se jednim od onih puteva popločanih "lošim namjerama“ koji vode ravno u svjetovni pakao. Prema društvu netolerancije, propisanog mišljenja; prema društvu u kojem su osobe drukčije seksualne orijentacije "vragumili“, djeca rođena potpomognutom oplodnjom "stvari bez duše“, a žene "štrace“. Naravno, ako nisu žene-majke, rodilje novih naraštaja s poželjnim krvnim zrncima, kućanice i bogomoljke čiji se život planira u sakristijama i inkubatoru Opusa Dei.

"Hod za život“, baš kao i referendum proveden pod ciničnim nazivnikom "za obitelj“, drska je prijevara i manipulacija emocijama uz slobodnu interpretaciju brojki i slova. "Svatko razborit bira život, a ne smrt”, kazala je premijerova supruga. No smrt o kojoj se govori nije samo smrt fetusa već smrt slobode izbora žene, smrt dosegnutih civilizacijskih normi koje, pa ma koliko da se one cipelarile frazama o "kulturi smrti“, čuvaju živote tisuća žena osiguravajući im legalnost pobačaja uz primjerenu medicinsku skrb umjesto ilegalnih "mesarenja“ u kućnim radinostima.

Uostalom, odakle ikome a najmanje državi i onima koji su se svjesno odrekli vlastite obitelji obukavši habit, pravo da ureduju u tuđim krevetima i tuđim tijelima? U ime očuvanja "svetosti života“ embrija? Malo sutra. Jer zabrana odnosno kriminalizacija pobačaja nigdje i nikad nije donijela ništa dobro, a najmanje bila efikasna metoda za smanjenje abortusa.

Čak ni u "turbo-cattolico“ Irskoj gdje je prije tri godine, uz silne prosvjede, donesen zakon o pobačaju dopuštenom samo u slučajevima kad je ugrožen život žene - događa se 4,5 pobačaja godišnje na tisuću žena u dobi od 15 do 44 godine. Broj onih koje zbog pobačaja putuju u inozemstvo ili, ako si to ne mogu priuštiti, kao i uvijek u povijesti koriste ilegalne "usluge“ nadrilječnika, daleko je veći. S kobnim posljedicama.

Bjelodano licemjerje

Zabrana pobačaja koju bi - nemojmo si lagati - u konačnici htjeli izboriti "hodači za život“ nema nikakve veze s hrvatskom stvarnošću. Dijelom stoga što je broj pobačaja drastično smanjen - nikad manji, ako je vjerovati svježim podacima Zavoda za javno zdravstvo - ali i zbog spomenutih iskustava drugih europskih zemalja u kojima rigidniji zakoni i regulativa nisu ništa bitno promijenili na stvari.

Baš kao što to nisu učinile niti poruke iz sakristija o apsolutnom suzdržavanju od seksa (naravno i izbjegavanju kondoma) te čuvanju nevinosti za brak. Baš kao ni "edukacija“ na zaručničkim tečajevima ili zavjeti na crkvenim vjenčanjima koji, pokazala je praksa, nisu nikakva prepreka razvodima. A njih je, unatoč crkvenim vjenčanjima, dernecima s razvijenim barjacima i "recitiranju“ očenaša prije negoli na stol dođu teleći i crni rižot, u Hrvatskoj više no ikada.

Operacija "Hod za život“ licemjerna je i opasna. Pored ostaloga i zato što stiže iz krugova i od strane političkih pokrovitelja kojima je do djece i njihova "prava na život“ ko do "komunističkog manifesta“. Da nije tako, zar bi ukinuli potpore djeci oboljeloj od Downova sindroma, socijalu sveli na minimum, ukinuli osobne asistente za djecu s posebnim potrebama, drastično srezali ili uskratili potpore udrugama koje rade s invalidnom djecom... I zato sam za pobačaj. Za brzu kiretažu licemjerne ekipe na vlasti.

Izdvojeno

07. srpanj 2020 09:16