Debeli Olio i mršavi Stanlio, kako smo zvali Olivera Hardyja i Stana Laurela, nasmijavali su generacije gledatelja i diljem bivše Jugoslavije, no friški film o legendarnom dvojcu "Stan & Ollie" zasad još nema termin hrvatske i regionalne distribucije. Zato igra u svim kinima Velike Britanije, od londonskog "Empire Haymarketa", gdje smo ga gledali, do lanca multipleksa "Odeon".

Stanlio, konačno, slovi za britansko nacionalno blago (Olio je rođen u Americi) otkako su njih dvojica službeno postali tim 1927. godine i tridesetih godina prošlog stoljeća, tijekom klasične hollywoodske ere, bili iznimno traženi "slaspstick" duo. Naslijedili su tjelesnu komediju od velikog Charlieja Chaplina i načinili je svojom, zacementiravši se kao najslavniji komičarski par u povijesti kinematografije - Laurel and Hardy.

Predstavljali su ih "two double acts for the price of one", dakle dva komičara po cijeni jednog, kako čujemo i u filmu čija je kinodistribucija pravodobno tempirana pred dodjelu nagrada BAFTA 10. veljače. "Stan & Ollie" se natječe u trima kategorijama - za izvanredan britanski film godine, najboljeg glavnog glumca Stevea Coogana (Stanlio) i masku s kojom je John C. Reilly postao gotovo identični Olio.

U ponajboljoj ulozi karijere, uz onu iz "Braće Sisters", Reilly je i sam mogao biti nominiran za BAFTA-u nakon što je dobio nominaciju za Zlatni globus. Obojica glumaca su, kvragu, komotno mogli biti nominirani i za Oscara. Toliko su dobri u fizičkom oponašanju komičnih manira dvojca i reprezentaciji njihove intime. I sam biografski film je mogao, pače trebao, biti predložen u ponekoj oskarovskoj kategoriji (bolji je sigurno od barem nekolicine nominiranih).

Nevjerojatno je da je američka Akademija posve izignorirala prvi i zasad jedini "biopic" o divovima američke kinematografije koji se sa sjetom sjeća zlatnog doba nijemog filma. No, utjeha je da Britanski filmski institut nije zaboravio na Stanlija i Olija koji su napokon dobili filmski "hommage", više od 25 godina nakon što ga je dobio Chaplin ("Chaplin", 1992.)

Istovremeno s distribucijom filma "Stan & Ollie", u londonskom "BFI" kinu na Southbanku paralelno se vrte stari crno-bijeli klasici Stanlija i Olija. Potez Britanskog filmskog instituta je sjajan: nakon završetka filma "Stan & Ollie" baš vam dođe da se nanovo vratite legendarnom dvojcu Laurel-Hardy, iznova odgledate neke njihove stare uratke i onda opet odete u kino na "Stana & Ollieja".

Vjerujemo da i netko neupoznat s njima može nakon filma dobiti poriv da ih otkrije. Dakle, onako kao što su Scorseseov "Hugo" i "Umjetnik" Michela Hazanaviciusa pozivali na gledanje i otkrivanje klasika nijeme kinematografije. Definitivno, "Stan & Ollie" traži još Stanlija i Ollieja, što je veliki kompliment filmu koji je, sugerira to i naslov, osobnije naravi, više gorko-slatka, tiha drama nego glasna komedija, fokusirana na njih u poznijim godinama, a ne danima ponosa i slave.

Redatelju Jonu S. Bairdu je kao uzor poslužio film "Svjetla pozornice" s Chaplinom i Busterom Keatonom. U "Stanu & Ollieju" svjetla pozornice polako gasnu, a komičari plaču ili im se bar oči mogu napuniti suzama. Doduše, komičari su predstavljeni 1937., na vrhuncu slave, jednim redateljski i glumački impresivnim dugačkim kadrom koji ih prati po hollywoodskom studiju, do trenutka dolaska na set filma "Way Out West" ("Stanlio i Olio na Divljem zapadu").

U tom trenutku oni su kraljevi komedije, ali studio ih ne plaća koliko zaslužuju, zbog čega se Laurel sukobljava s producentom Halom Roachom (Danny Huston). Međutim, čim se kamere upale, oni postaju Laurel-Hardy i izvode svoj magični trik, tj. počinju plesati prepoznatljivi ples ispred projekcijskog ekrana koja ih teleportira na Divlji zapad. Kad ih vidimo 1953., Stan i Ollie više nisu popularni. Zvučni film nije pokazao milost prema zvijezdama nijemog i oni mu se nisu uspješno prilagodili.

Neki novi dvojci haraju kinima (Abbot i Costello), stoga su Stan i Ollie, u očekivaju da zarolaju "comeback" film, prisiljeni nastupati po malim kazalištima kako bi dokazali da su još isplativi. Tu postaje jasna nerazdvojiva veza između komičara i komedije, njihovih privatnih i javnih persona kojoj redatelj pridodaje dašak opipljive melankolije. U slučaju Stana i Ollieja, koje prirodno sinkronizirano tumače Coogan i Reilly kao da su i sami nastupali godinama pred kamerama/na pozornicama, veza je još snažnija.

Njih dvojica djeluju kao dva dijela jedne osobe i život bi im bio nezamisliv bez druge polovice s kojom žive za komediju vizualnih gegova i (ne)namjerno je rekreiraju u stvarnosti (scena sa prtljagom na željezničkoj stanici i u hotelu), makar ne uspijevali uvijek nasmijati druge, kao Stan pasivnu, ozbiljnu recepcionerku izvodeći točku sa šeširom. "Stan & Ollie" postaje više od biografije, film o prijateljstvu, magiji kinematografije i komedije.

O tome je i riječ ovdje, kako smijeh može biti lijek, okrepa, sredstvo za jačanje imuniteta. Najdirljivija scena "Stana & Ollieja" dolazi u trenutu kad Stan tješi Ollieja prikovana za krevet, životnom odrazu njihove komične točke s kuhanim jajima i orasima u bolničkoj sobi. Neočekivano srcedrapateljski film prikazuje komičare kao partnere i prijatelje koji ne mogu jedan bez drugoga zato što se savršeno nadopunjavaju i potiču da budu zajedno u smijehu i tugi.