KolumneLibrofilija Piše Ivica IVANIŠEVIĆ

Špijunska priča na dizelski pogon

Piše Ivica Ivanišević

Kad na ovitku pročitate kako je Igor Štiks, ugledni pisac, pariški doktor znanosti te francuski Vitez umjetnosti i književnosti, napisao knjigu pod naslovom “W”, koja je u isti mah i napeti krimić i presjek posljednjih pola stoljeća europske i svjetske ljevice, jedna se asocijacija gotovo pa neizbježno nameće: Laurent Binet.

Dotični, doduše, nema ni doktorat (premda radi kao sveučilišni predavač) ni visoko odlikovanje, ali je zato korijenski Francuz. S druge strane, i on je prije četiri godine napisao sasvim osebujan krimić (“Sedma funkcija jezika”) ambijentiran u osamdesete godine i presudno obilježen političkim kontroverzama toga vremena. Ovu dvojicu autora (odnosno njihove knjige) povezuje još jedna zajednička strast: uvođenje stvarnih osoba na dugačku cast-listu epizodista. I dok je Binet otvorio svoje stranice intelektualnim odlikašima epohe, kao što su Umberto Eco, Louis Althusser, Julija Kristeva ili Jacques Lacan, Štiks ugošćuje kudikamo širu gamu celebrityja, u rasponu od velikih mislilaca (i tu ćemo pronaći očito neizbježne Althussera i Lacana) do velikih praktičara terorizma, kakvi su bili Renato Curcio i Ulrike Meinhof.

Tu, međutim, otprilike i završavaju sve sličnosti između ovih dviju knjiga. Jer, za razliku od Bineta koji se opredijelio za žanrovski “nečistu” opciju, zavodljivi hibrid između uzbudljivog krimića, paprene satire i poticajne akademske rasprave, Štiks je izabrao nešto sasvim drugo. Ili je uputnije reći prvo: špijunsku prozu, i to onu koja pleše na samom rubu žanrovskog trasha, kloneći se “suvišnog” psihologiziranja za volju akcijske pirotehnike. Ali krenimo redom...

Pariški lijevi intelektualac imenom Igor Štiks nakon više od dvadeset pet godina stiže na otok u šibenskom arhipelagu, gdje je pod misterioznim okolnostima ubijen francuski filozof Walter Stickler, u mladosti srčani ljevičar, a potom nepopustljivi konzervativac. Na čitanju njegove oporuke Štiks će upoznati Tessu Simon, privlačnu aktivisticu koja kao zmija noge krije potankosti iz svoga, očito je, nesvakidašnje uzbudljivog života. Dok budu upoznavali jedno drugo, oni će sklapati zamršeni puzzle Sticklerove biografije u kojoj je, kako se čini, veliku, možda i presudnu, ulogu imao karizmatični Wladimir, njegov prijatelj iz nježnih godina, koji se poslije odmetnuo u najopasnijeg lijevog militanta. Priču situiranu na dva fabularna kolosijeka – na prvome pratimo što se zbiva s Igorom i Tess, a drugi nas vraća u prošlost, od konca Drugog svjetskog rata nadalje, i bavi se gusto prepletenim životima Waltera i Wladimira – autor izlaže dinamičnim šaltanjem vremenskih perspektiva i izmjenom poglavlja, no kao da zanemaruje jedno od temeljnih pravila čestite žanrovske proze: zbivanja se trebaju predočavati, a ne prepričavati.

Naime, sve do posljednje trećine ovaj rukopis više sliči informativnome sažetku u kojemu su zipovane sve bitne informacije koje se tiču zapleta, negoli napetoj prozi koja bi trebala usisati čitatelja u vrtlog zbivanja, koja se pred njim upravo odvijaju (pa makar to “upravo” bilo zapravo prije dvadeset ili trideset godina). Dizelaški troma, ova priča de facto započinje tek iza dvjestote stranice, da bi u samom finišu ponudila dva šokantna, temeljita obrata koja sve što smo do tada pročitali dovodi u pitanje.

Kao špijunska napetica “W” je, bojim se, poprilično nesolidan rad. Da je Štiks – u svojstvu autora, a ne junaka – malo veći ljubitelj ili barem poznavatelj takvih trilera, bez problema bi pregrmio sve žanrovske kušnje. Ali on to, bojim se, nije, nego je rafinirani intelektualac koji s visine podcjenjuje nemale mogućnosti jednog tobože trivijalnog žanra, pa smo dobili djelo koje se (istini za volju, povremeno s puno šarma) pokušava poigravati konvencijama pulp proze, ali njima ne uspijeva do kraja ovladati.

Očito, autorski predumišljaj koji stoji iza ovoga djela nadilazi žanrovske horizonte i tiče se položaja lijeve misli (i prakse) u zadnjih pola stoljeća. Tu temu pisac bogato dokumentira (vrlo često na štetu temeljnoga, špijunskoga sloja storije, jer je usporava digresijama), no nisam siguran da je bogzna kako problematizira, osim što ponavlja staru, rezigniranu ocjenu da se jedna polovica lijeve scene stopila s desnim dijelom političkog spektra, a druga, borbenija polovica pogubila u paradoksima globaliziranog svijeta s kojim se nisu u stanju uhvatiti u koštac.

Ukratko, “duplo ve” kao da duplo promašuje, što je velika šteta i inače, a kamoli tek u slučaju pisca tako sjajne reputacije kao što je Igor Štiks.•

#IGOR ŠTIKS ‘W’