“Ako nešto ne možeš popraviti ljepljivom vrpcom, ne koristiš dovoljno ljepljive vrpce.“ – “Skyscraper“ (2018.)
Imaju dovoljno eksploziva da dignu u zrak i Schwarzeneggera, komentirao je Bruce Willisov policajac John McClane u kontekstu terorista u klasiku “Umri muški“ Johna McTiernana, najpoznatijem vertikalnom akcijskom filmu svih vremena. Willis je na taj način ušao u natjecateljsku arenu s budućim prijateljem Arniejem. Vojni veteran, bivši FBI-jevac i procjenitelj sigurnosti na zgradama Will Sawyer (Dwayne “The Rock“ Johnson) nije tako dovitljiv u “Skyscraperu“. Nema ni sa čime biti.
Sam Johnson ili scenarist i redatelj Rawson Marshall Thurber (“Pazi, lopta!“, “Obitelj Miller“, “Tajna služba“) nisu, naime, opremili Sawyera pamtljivim replikama, izuzme li se eventualno opaska o ljepljivoj vrpci kojom će akcijski junak vidati rane i svašta nešto. Pa ipak, film njeguje Willisov kompetitivan duh. Neboder u San Franciscu iz “Towering Inferno“ Johna Guillermina s Paulom Newmanom i Steveom McQueenom u ulogama Douga Robertsa i Mikea O'Hallorhana brojio je 135 katova, a onaj u “Die Hardu“ 40.
U “Skyscraperu“ neboder u Hong Kongu je 240 katova u zraku, odgovarajući visini “neboderolikog“ Johnsona kao jednog od najviših i najkorpulentnijih akcijskih heroja u povijesti. Pearl je dvostruko veći od Empire State Buildinga, a prema njemu sićušno djeluje i Burj Khalifa po kojoj se verao Tom Cruise u četvrtoj “Nemogućoj misiji“. To je “najviša najnaprednija zgrada na svijetu“, svojevrstan vertikalni grad, naspram običnom neboderu u “Die Hardu“. U tom neboderu Willis je vojevao protiv terorista, a Newman i McQueen borili su se protiv požara u “Paklenom tornju“.
Vertikalni koncept spomenutih filmova “Skyscraper“ preslikava i potencira pa se Johnson hrva s teroristima u zapaljenoj zgradurini. “Skyscraper“, dakle, spaja “disaster“ film (manje) i “diehardovski“ akcijski blockbuster (više), odnosno radi ono što, recimo, “Daylight“ sa Stalloneom nije napravio. “Svjetlost dana“ je bila lišena terorista u tunelu urušenom s oba ulaza, nesumnjivo i zato što su akcijski filmovi u tom razdoblju “umirali muški“ na sve strane (“Opsada“, “Cliffhanger“, “Putnik 57“, “Opsada 2“, “Brzina“, “Iznenadna smrt“).
Stallone, očito, nije htio snimiti još jedan “Umri muški na/u…“ (bojnom brodu, planini, avionu, vlaku, busu, hokejaškoj areni). U eri superjunačkih i inih blockbustera, “diehardovski“ filmovi su rijetkost, stoga Johnson može posegnuti za faksimilom “Die Harda“ na pepavoj granici posvete i kopije, gotovo da se “Skyscraper“ može etiketirati kao remake. “Skyscraper“ je danas valjda najbliže što jedan moderan akcijski spektakl može doći klasičnom, a da se ne zove “Mission: Impossible“ ili ima kodni broj 007.
No, Thurber je odabrao krivi pristup za proslavu klasičnog akcijskog herojstva u stilu Willisa, orkestriravši samo jednu scenu koju bi možda potpisao McTiernan (puškaranje u trokutu stepeništa). Koliko je “Skyscraper“ snažniji od “Die Harda“ (šest puta mjereći broj katova, približno i budžet filma), toliko je istovremeno i slabiji. Pun je akcije, a “prazan kao školjka“, da iskoristimo primjedbu negativca iz Seagalova kulta “Žigosan za smrt“. Nije ni konkurencija za “Under Siege“ i “Sudden Death“.
Najveća falinga filma upravo je akcija, formulaična, generička, s tek jednim iole pamtljivim “setpieceom“ (skok s dizalice na neboder). Ne mora akcija nužno biti umjetnička kao kod velikana McTiernana koji ju je dizao u nebo “kubrickovskim“ kadrovima interijera nebodera i promišljenom geografijom, ali, kvragu, ne bi smjela biti ni ovako umjetna, čak i kad je “PG-13“ predikata. Kompjuterski potpomognuta slika (CGI) i zeleni ekrani upropastili su dobro zamišljenu sekvenciju s projekcijskim panelima i njihovim odrazima na vrhu nebodera koja je mogla biti “U zmajevu gnijezdu“ i “John Wick 2“ na kvadrat.
Thurber ih upošljava pretjerano naspram muške, pogibeljne (kiro)praktične akcije da “Umri muški“ izgleda kao akcijska doku-drama. McClane je puzao, verao se i skakao po opipljivim cijevima, liftovima, krovovima… u oglednim scenama “safety not guaranteed“ kaskaderstva. Will (kao Willis?) visi s ruba dizalice, nebodera itd., u jednom trenutku i na prostetičkoj nozi čime ipak neće umlatiti nekog negativca, no nikad ne osjećamo ugrozu/pogibelj junaka suočena i s krajnje neuvjerljivom računalnom vatrom koja je u “Towering Inferno“ zapravo gorjela, kao što su eksplozije bile prave u “Die Hardu“.
Dajte vode na tu vatru, vičemo kao u “Paklenom tornju“. Ozbiljniji nego inače u filmu redatelja dosad specijaliziranog za (akcijske) komedije, Johnson pokušava pričati sa samim sobom u toku akcije kao Willis i tako ostvariti konekciju s gledateljem, no nitko ne može akcijski brontulavati poput McClanea. Ponovimo i da nije izgovorio nešto pamtljivo, osim rijetkog trenutka samosvjesnosti kad sam sebi kaže “Ovo je glupo“, pripremajući se na još jedan u nizu nemogućih pothvata za koje je Willis trebao pričekati nastavke.
I negativci su sve samo ne nezaboravni (Roland Møller, “Atomska plavuša“), izazivajući nostalgiju za Alanom Rickmanom, Jeremyjem Ironsom, Tommyjem Leejem Jonesom, Dennisom Hopperom, Johnom Lithgowom ili Powersom Boothom. Njihova motivacija da zapale neboder kako bi se domogli komprimitirajućeg USB sticka u rukama njegova vlasnika upravo je besmislena i oslobođena McTiernanova (korporativna) podteksta. A budući da je “Skyscraper“ podignut i na temeljima kineskih financija, vlasnik Zhao Long Ji (Chin Han) je prikazan u pozitivnom svjetlu, premda je financirao gradnju Pearla novcem globalnih kriminalnih sindikata čija je kaznena djela potom pospremio na stick.
“Stick around“ bio bi neminovan šlagvort da je Schwarzenegger na mjestu Johnsona, međutim ništa slično neće uslijediti. “Ponovno ću ga sagraditi“, Zhao Long Ji najavljuje Willu koji nije Roberts da bi mu rekao kako treba ostaviti neboder onakvim kakav jest, ruiniran, kao “svetište svom (kapitalističkom) sranju svijeta“ ili barem McClane da u paru sa šakom u glavu ispali “Yippee ki-yay, motherfucker“.