Ekstraordinarni makedonski dokumentarni film "Medena zemlja" osvojio je nominaciju za Europskog Oscara. Mogao bi i za američkog, možda i dvije. Naime, "Honeyland" je upao na tzv. shortlist u čak dvije oskarovske kategorije – najbolji dugometražni dokumentarac i najbolji međunarodni film (donedavno film izvan engleskog govornog područja).
Makedonska kinematografija je mudro odabrala upravo dokumentarac Ljube Stefanova i Tamare Kotevske kao predstavnika u potonjoj kategoriji, gdje je sredinom devedesetih nominaciju stekao "Prije kiše" Milča Mančevskog, ali je na kraju nije potvrdio.
Povijest bi se mogla ponoviti i napisati nova ako "Medena zemlja" dobije obje nominacije, nekmoli osvoji li jednog Oscara. Svakako, veće šanse ima unutar dokumentarne kategorije i tu je doista ponajbolji naslov uz "Apollo 11", a definitivno najposebniji. "Honeyland" očituje svoju posebnost već u iznimnom otvaranju filma.
Pratimo sredovječnu ženu (Hatidze Muratova) kako se pentra uz makedonska brda i planine. Nema označenog puta kojim ona prolazi i svatko drugi bi se izgubio, ali ona poznaje predio kao vlastiti džep i čini se da bi mogla zatvorenih očiju doći do traženog mjesta, makar bi ih trebala barem otvoriti kad prolazi pored vrtoglavog ruba litice.
Traženo mjesto je stijena i ispod kamena se krije njezin "el dorado" - košnica pčela. Hatidze nježno vadi košnicu, uzima zlatni komad pčelinjeg rada i nekoliko pčelica sa sobom, te kreće natrag istim putem i preko polja dolazi do svoje kuće. Tamo pušta pčelice i pjesmom im iskaže dobrodošlicu u novi dom.
U tom trenutku direktori fotografije Fejmi Daut i Samir Ljuma hvataju (dokumentarnu) sliku za vječnost koja je završila i na plakatu filma: žena okupana medenim suncem u smiraj dana i okružena rojem zujajućih pčela nalik sjajnim zvjezdicama na nebu.
Praktički je cijela "Medena zemlja" oslikana u tom kadru. Topli kolorit boje meda, spokoj, odnos čovjeka i prirode. Jasno je zašto se "Honeyland" natječe i za kategoriju najboljeg međunarodnog filma, ne samo dokumentarca – jako je filmičan.
Redatelji i snimatelji preuzimaju ulogu Hatidze i (bez da im ruka zadrhti) prilaze kamerom blizu pčelama koje bi ih mogle ubosti kao što bodu njihove likove, stapaju se s okolišem protagonistice, njezinim životom i čitavom prirodom, naoružavajući se strpljenjem da ih ovjekovječe onakvima kakvi jesu i odbijajući remetiti njihovu cjelinu "voicoverom".
Osvjetljenje je prirodno: kad padne mrak, lice Hatidze i njezine vremešne, onemoćale majke Nazife obasjava svjetlo šterike. Autori dokumentarca su kroničari života i s poštovanjem uzimaju ono što im je priroda dala u datom momentu, baš kao Hatidze, a daje im mnogo toga.
Neki kadrovi su predivni, recimo prizor penjanja uz brdo netom prije sumraka, uz trag aviona na nebu. "Medena zemlja" tretira med kao način života kakav nam polako nestaje pred očima u dokumentarcu koji se u oči trajno useljava.
Kao gledatelji se u startu navikavamo na samotni život, mir, selo, prirodu, i neobično nam je kad Hatidze, negdje prije isteka desete minute filma, dođe u Skopje prodati med koji je "ravno iz košnice", "čisti", "posebno spravljen da liječi". Vreva grada će, međutim, ubrzo doći k njoj, nakon što se u kuću nedaleko njezine doseli velika turska obitelj, s čoporom djece i krdom stoke.
Doznavši od Hatidze da u dobroj godini iz košnice dobije i do deset kila meda, a stisnut ekonomskim pritiscima, "pater familias" obitelji doseljenika, Hussein, odluči se i sam baviti pčelarstvom, ali na način da, za razliku od nje, uzima sav med pčelama, ne polovicu, što će oboma prisjesti.
I ne popušta čak ni kad žalci pčela na njegovoj dje(či)ci poručuju da to ne bi smio raditi, pri čemu nekad ne pomaže ni pumpa sa sprejem protiv uboda. Stefanov i Kotevska ne propuštaju pritom povući paralele između našeg svijeta i svijeta pčela u scenama kad jedna pčelica pokušava pokrenuti drugu nakon što su joj krila prestala raditi.
Život pretvara (dokumentarni) film od intimnog, opservacijskog dokumentarca i studije karaktera u nešto više, točnije alegorijski pogled na ljudsko društvo, prirodu kapitalizma i disbalans našeg prirodnog kapitala - ekosustava. Život više nije med.
Tri godine rada na filmu
Ljubo Stefanov i Tamara Kotevska odvojili su ukupno tri godine za rad na "Medenoj zemlji". Nakon završetka filma, Hadidze se preselila i živi u selu bliže gradu, u kući sa strujom i vodom. Naravno, još uvijek se brine o pčelama.