Olovke u bojama, s kojima u početnim minutama francuskog crtića “Moj život kao Tikvica“ glavni lik u potkrovlju kuće crta nekakvog superjunaka na žutom zmaju kako bi ga zavezao za stolicu i pustio da leti kroz prozor, samo naizgled najavljuju animiranu raznobojnost filma. Za jedan crtić otvoren slikama šarenih bojica i njihovim djelom, adaptacija romana za mlade “Autobiographie d'une Courgette“ spisateljice Gilles Paris, prilično je mračan komad animacije.
No, redateljica animiranog filma “Ma vie de Courgette“ Celine Sciamma (“Cure“/“Girlhood“) šarenilom ne navodi publiku na krivi trag. Tek pokušava obojati sivi svijet svoga protagonista, već i samim time što ima izrazito plavu kosu, kao Lea Seydoux u “Adelinom životu“. Desetogodišnji mališan s nadimkom Tikvica od “milja“ u superheroju na viojorećem zmaju traži nekakav eksapizam iz stvarnosti. Tikvica nema oca, a već u idućoj sceni vidimo ga kako kupi s poda ispijene limenke pive koje je razbacala njegova majka alkoholičarka sjedeći na trosjedu i gledajući televiziju.
Slijedi još jedan šok, jer Tikvičina majka smrtno stradava prije nego je crtić otkucao deset minuta. Penjala se ljestvama prema tavanu s vjerojatnom namjerom da istuče Tikvicu, a on je spustio vrata kako bi spriječio njezin ulazak u potkrovlje i nehotice izazvao njezin pad i smrt. “Mislim da sam ubio mamu, ali nisam htio“, kaje se Tikvica izgovarajući rečenicu kakva se rijetko čuje i u nekom igranom filmu, kamoli prosječnom crtiću. Sve samo ne prosječan crtić i film, “Moj život kao Tikvica“ je izvrstan, zasluženi nominent za ovogodišnjeg Oscara u konkurenciji sa stoput skupljim američkim projektima kao što su “Zootropola“, “Vaiana“ i “Kubo i čarobni mač“ koji se ni u čemu ne pridržava formula i pravila suvremenih animiranih hitova za obiteljsko gledanje s potpisom hollywoodskih animacijskih kompanija.
Animacija je rađena “stop-motion“ tehnikom s puno srca i duše umjesto dominantne računalne, naracija je sporijeg ritma da se 66-minutno trajanje čini znatno dužim, iako film nije dosadan, a radnja je centrirana na teško djetinstvo i odrastanje djece ostavljene u sirotištu i njihovo poimanje takvog života, hrvanje s odsutnosti roditelja, osjećajem napuštenosti, usamljenosti i manjka ljubavi. U sirotištu upoznajemo ostale nesretne klince, žrtve deportacije, zlostavljanja i čega sve ne, primjerice tamnoputu curicu Beu čiju su mamu deportitali u Afriku, a općenito su njihovi roditelji ili pljačkaši ili ludi ili su se drogirali.
Stegne vam se srce od prizora kako Bea potrči prema ulaznim vratima sirotišta svaki put kad se neko auto doveze misleći da je to njezina majka ili kad se novopridošla djevojčica i Tikvicina simpatija Camille sakrije u ormar svaki put kad po nju dođe ujna da je preuzme za vikend. U jednom od najtužnijih crtića svih vremena možda je i najtužnija scena kad klincima na veselom vikend-izletu u planine s pripadajućim plesnim partyjem u oko upadnu obitelji, odnosno prizor neke majke kako tješi svoga uplakana sina promotren molećivim, melankoličnim očima bez treptanja. “Više nema nikoga tko bi nas volio“, zapaža crvenokosi Simon, dežurni tlačitelj u sirotištu koji je Tikvici rekao da bi mu nadimak “s tom glavom prije trebao biti Krumpir“.
Tlačenjem drugih Simon prikriva vlastitu ranjivost, jednako kao što Celine Sciamma bogatim koloritom, svim onim plavim, crvenim, narančastim i žutim bojama, nastoji prekriti tamna sjenčenja crtića i mentalne ožiljke njegovih likova, samo odšrkinjujući vrata njihove prošlosti, primjerice u sceni kad Camille pokazuje vičnost u pucanju na balone prilikom posjete sajmu. Ipak, kako je ovo animirani film, režiserka se trudi posijati tračak nade barem u životu naslovna protagonista čiji crteži postaju nešto svjetliji nakon dolaska Camille, jednako kao što i sunce počinje češće sjati na meteorološkim “emoticonima“ djece u sirotištu koja osjećaju zajedništvo i pripadnost, ali ne povlađuje se široj publici, niti žrtvuje autorsku viziju. Završetak je primjereno gorkosladak, uz razornu rečenicu dvojakog značenja “katkad plačemo i ako smo sretni“.
Nagrade i nominacije
“Moj život kao Tikvica“ bio je službeni izbor Švicarske za ovogodišnjeg Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma. Da je prošao, natjecao bi se u dvije kategorije, što je za crtić sjajno. Inače, film je krajem 2016. osvojio europskog Oscara za animirani film godine i bio nominiran i za Zlatni globus.