Predstavnik Njemačke za Oscara u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja trebao je biti “13. minuta“ Olivera Hirschbiegela. Film o neuspjelom atentatu na Hitlera 8. studenog 1939. godine bio je prvi izbor, međutim iz utrke za potencijalno oskarovsko natjecanje izbacio ga je “Labirint laži“ Giulija Ricciarellija. Nijemci su odlučili da veće šanse za ulazak među pet nominenata u kategoriji “stranog“ filma ima “Im Labyrinth des Schweigens“, postratna drama o kontroverznom otkrivanju i procesuiranju nacističkih zločina u koncentracijskom logoru Auschwitzu.
Filmovi o Holokaustu promotrenom iz ove ili one žanrovsko-tematske optike redovito bivaju zamijećeni i “pozlaćeni“ od strane američke Akademije (“Schindlerova lista“, “Život je lijep“, “Pijanist“), stoga odluka nije iznenađujuća. Na koncu, nekoliko se njemačkih filmova, na ovaj ili onaj način povezanih s Drugim svjetskim ratom i njegovom neslavnom ostavštinom, našlo među nominiranima za zlatni kipić unatrag desetak godina, primjerice “Hitler: Konačan pad“, “Sophie Scholl: Posljednji dani“, “Život drugih“ i “Krivotvoritelji“ (potonja dva su osvojili Oscare).
No, “Labirint laži“ je na putu do oskarovske nominacije naletio na superiorniji film još uže vezan uz holokaust – mađarski “Saulov sin“. Šansa da se među pet nominenata nađu dva filma o holokaustu bila je minimalna i tako je “Im Labyrinth des Schweigens“ ostao bez nominacije za Oscara nauštrb “Saul fia“. Možda je odluka i političke naravi. Naime, nominacijom bi Akademija skrenula golemu pozornost na priču filma i ususret dodjeli Oscara potencijalno dovela do paralela s nesankcioniranim mučenjima u Guantanamu na koja Amerikanci reagiraju poput nagluhih slijepaca, kao da se to nije dogodilo, baš poput Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata.
Kako bilo, “Labirint laži“ se zanimljivo nadovezuje na “Saulova sina“ i služi kao njegov produžetak. Sve strahote holokausta koje smo vidjeli i čuli u mađarskom filmu bit će istražene u “Im Labyrinth des Schweigens“. U “Labirintu laži“ su nedostupne našem oku budući da režiser ne inzistira na “flashbackovima“ likova kad govore u Auschwitzu, već je dovoljno da čujemo njihove priče, a ponekad tijekom ispitivanja svjedoka kamera zagonetno ostaje ispred zatvorenih vrata, ostavljajući njihova svjedočenja gledatelju na mašti.
Radnja utemeljena na stvarnim faktima, uz određene interpretativne slobode, postavljena je poslije Drugog svjetskog rata, krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, a pokreće je otkriće zatočenika Auschwitza Simona Kirscha (Johannes Krisch) da jedan nacistički zločinac najnormalnije predaje u školi. Taj monstrum, bivši pripadnik Waffen SS-a u Auschwitzu, radi kao nastavnik podučavajući djecu kakvu je nekoć davao ustrijeliti. Slučaj će doći do ambicioznog mladog odvjetnika Johanna Radmanna (Alexander Fehling) iz ureda javnog tužitelja koji se dotad isključivo bavio prometnim prekršajima i vožnjama bez dozvole, ali je prikazao neumoljivost u tome što zakon ne dopušta.
Vjerovali ili ne, Radmann kao prosječan pripadnik mlađe generacije nije imao pojma za Auschwitz, kamoli za tamošnje užase njemačkih časnika i vojnika, običnih ljudi poput njega koji su pristajali na zločine iz krivih uvjerenja i nisu im kazali “ne“. Film je namjerno postavio njega za junaka, ljepuškastog poput hollywoodske zvijezde Matthewa McConaugheyja u odvjetničkom trileru “Vrijeme ubijanja“. Naime, u Radmannu je prelomljena ignorantna i inertna poslijeratna Njemačka, zemlja koja “sve ušećeri i ne želi znati istinu“.
Dok nije počeo raditi na slučaju, Radmann je, poput većine, mislio da je Auschwitz nekakav logor za zaštitno zadržavanje, mali ljetni kamp uz jezero, a ne stroj za ubijanje “made in Germany“ od 8000 njemačkih dijelova koji je samljeo stotinu tisuća drugih duša. “Svi su imali te logore, Amerikanci, Rusi, sve je to propaganda“, pravda se Radmannu visoko pozicionirani Nijemac, jedan od nekadašnjih nacista uhljebljenih u državne institucije nakon Hitlerove smrti.
Snažna njemačka propaganda je dovela do masovna zataškavanja naci-zločina i trovanja mlade demokracije da je najveća grozota ljudskog roda jednostavno bila zaboravljena, gurnuta pod tapet, sakrivena u ormar. Čudovišta iz ormara izvlači Radmann i izvodi pred lice pravde sve dostupne SS-ovce koji su služili u Auswitzu, osim monstruozna “doktora smrti“ Mengelea. Otvarajući stare psihološke rane, s njime se posredno i Njemačka posipa pepelom za najcrnju mrlju u svojoj i svjetskoj povijesti. Značajan za nacionalnu katarzu prošlosti, “Im Labyrinth des Schweigens“ nosi opominjuću poruku sa zalogom u sadašnjosti u svjetlu novovjekog buđenja neonacizma u Europi. Ne ponovilo se!
Najveći proces u Saveznoj Njemačkoj
Neki likovi iz “Labirinta laži“, poput državnog tužitelja Fritza Bauera (Gert Voss) i novinara Thomasa Gnielke (Andre Szymanski) koji je također radio na slučaju, zapravo su postojali. Događaji u filmu naposlijetku su doveli do stvarnog suđenja gotovo 20 godina nakon Drugog svjetskog rata u Frankfurtu od 1963. do 1965., najvećeg procesa u Saveznoj Njemačkoj. Prethodno je, u Nürnbergu, osuđeno tek stotinjak nacista, i to od strane Amerikanaca. Mengele je jedan od zločinaca koji nije doveden pred sud u Frankfurtu i mirno je živio do smrti.
Olakšavanje teške priče
“Labirint laži“ je više važan, nego velik film. Kad je dobar, podsjeća na hollywoodski film, premda je umiveniji u stilu i egzekuciji. Od veće ocjene udaljava ga mjestimična drvena režija svojstvena hrvatskoj drami devedesetih, kao i prvoloptaški romantični podzaplet između Radmanna i krojačice Marlene (Friederike Becht) koji olakšava tešku priču, ali i nepotrebno odvraća pažnju od glavnog slučaja. Film napose pada u dijelu priče kad se Radmann okrene piću, samosažaljevanju i – proturječju. S jedne strane, uvjeren je da “mi Nijemci zauvijek trebamo nositi crno“, a s druge razmišlja “da sam ja bio ondje, ne znam što bi učinio“. Prevagnulo je ovo prvo pa se trgnuo i odlučio dovršiti što je počeo.