KolumnePredsjednički izbori odlučuju

Ivica Ivanišević: Ma što god vi zaokružili na biračkome listiću, očitovat ćete se samo o sljedećem pitanju - koliko će još dugo Plenković ostati u sedlu?

Piše Ivica Ivanišević

Ako su predsjednički izbori prije svega vrtlarski, pa tek onda politički fenomen – jer ne biramo prevažnog političkog čimbenika, nego čeljade s ovlastima lončanice, da ne kažem fikusa – zašto onda mediji danonoćno trube o pripetavanju kandidata, zašto, u konačnici, nervozno odbrojavamo do izlaska na birališta i pjenimo se dok čitamo izjave nama nesimpatičnih aspiranata na mjesto državnog poglavara?

Zato što smo ovce? Dopustite mi da se poslužim onom slavnom frazom iz pradavnog kviza što ga je vodio Oliver Mlakar: Da, ali nije bitno. Pa u čemu je onda stvar? Vjerojatno u tome što se svi predsjednički izbori – a ovi osobito! – doživljavaju kao test neke druge vrste, na kojemu se zapravo propituje rejting stranaka odnosno njihovih lidera.

Naravno da nije svejedno tko će na kraju dobiti namještenje na prestižnom zagrebačkom brežuljku. Čak i ako nitko od kandidata nikada ne dođe u poziciju povući potez koji će makar malo utjecati na naše živote, stvar je nacionalne mentalne higijene izabrati osobu čiji javni ispadi neće podizati tlak i utrobu građanima, a spuštati ionako nizak ne kreditni nego simbolički rejting ove zemlje. Pritom, međutim, valja biti na oprezu i temeljito promisliti o eventualnim posljedicama naših odluka.

Tako, primjerice, zadnjih dana moja malenkost sve više dovodi u pitanje činjenicu da bi glas za Škoru bio ravan stezanju omče oko vrata. Da, mučno je slušati tipa koji se odnedavna, na pragu treće dobi, mrtav-hladan počeo predstavljati kao znanstvenik i ovih dana širi vjeru kako su lopata i kramp znanstveni, a ne grobarski alati, a kako Jasenovac nije u historiografiji itekako temeljito elaborirana tema, nego djevičanska terra incognita.

Dvanaesta igračica

S druge strane, Škorin eventualni uspon na Pantovčak na pet bi godina mogao zamrznuti njegovu estradnu karijeru, što, ako se mene pita, nije mala stvar. Zamislite svijet bez unjkavih balada nastalih u miješanome braku između bisernice i sintesajzera, pisanih sa grčevitom željom da ne zvuče grčevito, nego onako melankolično-šeretski, kako ih Balašević umije naškrabati lijevom rukom, a siroti Škoro ne bi uspio ni da ih ima osam. Ako taj svijet ne bi bio bolji od ovoga u kojemu živimo, onda zbilja ne znam koji bi nas mogao zadovoljiti.

S druge strane, možda nije umjesno tako lako otpisivati Kolindu Grabar-Kitarović, ne razmišljajući o kolateralnim posljedicama takve geste. Razmislite makar načas ima li hrvatski reprezentativni nogomet - na dulje staze i na velikoj sceni - ikakvu šansu ostane li bez potpore dame koja možda nije zrela za političku lidericu, ali jest za cheerleadericu.

Dok uoči svake važne utakmice prevrćemo kadrovsku križaljku i mozgamo koliko smo oslabljeni neigranjem Lovrena ili Rakitića, potpuno zaboravljamo da ova momčad u osobi predsjednice ima zapravo dvanaestog igrača, all-round sportašicu koja je kao vrhovna zapovjednica oružanih snaga stup naše obrane, ali jednako tako svojim u povijesti nezabilježenim euforičnim ispadima više od ikoga zaslužuje titulu fantazistice iz bezveznoga reda. Smijemo li na kocku staviti budućnost hrvatskog nogometa i svoj glas pokloniti nekom drugom kandidatu koji se na satovima tjelesnog odgoja provlačio uz mamine ispričnice?

Ali pustimo sad na stranu sve dvojbe što zadnjih dana iskaču kao kokice iz vrućega lonca i pozabavimo se onom temeljnom: o čemu ćemo na predsjedničkim izborima zapravo odlučivati? Samo o jednoj stvari: političkoj budućnosti Andreja Plenkovića.

Čovjek koji je od početka svoga mandata zaokupljen jednom jedincatom težnjom – da izdrži bočne udare desnih pučista iz matične stranke i tako ostane na vlasti – dospio je do kritične točke. Izgubi li kandidatkinja koju podržava silom prilika, preko volje i s figom u džepu, izgubio je i on.

Njezin, pak, eventualni trijumf neće ujedno biti i njegov; on će tako samo kupiti vrijeme dovoljno da hrvatska odguli svoje predsjedavanje Vijećem EU-a, a on time potvrdi svoj diplomatski rejting i osigura si neku bjelosvjetsku sinekuru. Jer, valjda je i njemu, unatoč taštini koja ga pere, postalo jasno kako za njega, na dulje staze, u HDZ-u nema kruha.

Htjeli-ne htjeli, ma što god vi zaokružili na biračkome listiću, očitovat ćete se samo o sljedećem pitanju: koliko će još dugo Plenković ostati u sedlu?

Što će pak biti s nama kad on skrušeno sjaši (ili radosno odjaši), to je već drugi par postoli. Kako su se u nas udomaćile samo promjene na gore, strah me da bismo i za ovako groznim premijerom jednoga dana mogli zažaliti. Jer, kad god pomislimo da smo dodirnuli dno, netko ispod nas prokopa još jednu etažu.