StoryEditor
KolumnePlitko na ritko

Damir Šarac: Pored pustih stotina milijuna u budžetu, raja ostaje gladna rada i reda u nerednome gradu

Piše Damir Šarac
20. prosinca 2019. - 13:00
Splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara ima gradski proračun s temeljnom devizom: plitko na ritko!

Još o Peškariji i Pazaru: ova dva mjesta, povijesna hranilišta Splita, toliko su bitna da zaslužuju jednu veliku i dugu raspravu koja bi konačno trebala uroditi jednim natječajem i kvalitetnim uređenjem koje će potrajati barem pedeset, ako ne i stotinu godina. Pored svega, to su i još jedina dva razloga zbog kojih Splićani i ljeti dolaze u centar grada, koji se pretvorio u jedan veliki štekat i fotostudio za nepoznate ljude.

U jednom od prošlih razmišljanja, u povodu zatvaranja vanjskog dijela Peškarije zbog nepostojanja minimalnih (civiliziranih) uvjeta za prodaju ribe, spomenuo sam kako bi bilo dobro da Grad pozove mladog arhitekta Dinka Peračića, čiji je sjajan projekt tržnice i ribarnice u Vodicama pobrao značajne stručne nagrade kod nas i u Europi. Zašto ne on, tržnice i ribarnice rijetko se projektiraju, posebno na ovako složenim lokacijama, a on je pokazao da zna i može.

Još se u tu stranicu nije zamotala ni prva riba, niti se njom otrale gradele, a već me napalo na društvenim mrežama: “Evo ga, namišta posal svome prijatelju!” A s čovikom sam na “evala, zdravi bili, lipi pozdrav”, vidimo se dva puta na godinu i nisam imao pojma da ga je Grad prije par mjeseci pozvao da napravi “podloge” za Peškariju i Pazar. Kako bih i znao, u Gradu su transparentni kao lička magla, a možda su željeli i iznenaditi javnost.

I neka su ga pozvali, sad mi je duplo draže da nisu mene poslušali. E, javili su se i neki Vodičani, da je njima grozan projekt njihove peškarije, koji struka nagrađuje, jer da pari mrtvačnica i da je unutra hladno. A ljudi moji Vodičani, ne bi vam želio ogadit obid, ali peškarije su kao i mesnice – mista di počivaju krepane ribe i beštije, nisu cvićarnice pa da se prodaje mrtvo cviće.

Uglavnom, prije par dana svečano su predstavljene “prostornoplanske podloge” koje je Peračić izradio za Grad, a kako nikome nije baš jasno što bi trebale biti “podloge”, ovako pučki možemo reći da one krokiraju kako bi prostor trebao izgledati. Iz njegovih prikaza vide se sasvim dobre stvari: zapadni dio Peškarije bio bi natkriven, a Pazar bi također imao dizajnirane prostore koje sad vidimo u obliku onih gadnih kioska svih vrsta, “ručni rad” improvizacije.

Splitsko oko najviše veseli to što su zidovi Dioklecijanove palače konačno dostupni, jer već godinama su okupirani čadorima jeftine robe i nitko ih se ne usuđuje maknuti. A ti su ogavni šatori doprli sve do željezničkog kolodvora.

Oko Peškarije također bi se dalo razgovarati: bilo je prijedloga da se na mjestu srušene kuće Vidović – na čijem je mjestu sad vanjski dio Peškarije – podigne tržni centar od četiri, pet katova, ozbiljne su ideje i da se uklone one Marmontove konjušnice, prizemnice sjeverno od ribarnice koje nemaju neke povijesne vrijednosti, a po mnogima “omalovažavaju” jednu od najznačajnijih historijskih ulica. Kako bilo, konačno se ovo pitanje maklo.

Veliki projekti

A kad znamo kojom brzinom splitske gradske vlasti ostvaruju projekte, znate li gdje će se maknut? U škafetin! U oni isti u kojemu počivaju veliki i značajni projekti nasušni za funkcioniranje današnjega i budućega Splita i za koje, s ovakvim vlastima, ali i svima koje bi trebale doći, postoji malo nade da ćemo ih ikada doživjeti.

Redom su to: najveće jadransko kupalište Žnjan, tunel simpatičnog naziva Toć, koji bi prokrvio promet iz gradske luke, Istočna obala, ferata do aerodroma, konačno spajanje Zajčeve, Bračke, Vukovarske, pa Split 5 na Korešnici, centar Kopilica, stanice za skupljanje razvrstanih škovaca, nova dramska pozornica, most svetoga Duje do Kaštila...

Nabacujem, sve su to veliki planovi. Aha, bravo, zaboravio sam filter za vodu. Može li itko reći kako neki od ovih projekata – a ne zaboravimo GUP, Plan upravljanja povijesnom jezgrom i komunalni red – nije vrijedan pažnje i nije nasušan zapuštenome gradu poput Splita?

Evo se upravo donosi proračun za 2020. godinu. Gradski blagajnik Dragan Brtan i koalicija HDZ/HGS konačno su ga okotili. Kad smo već kod toga, lipo je, pošteno obješen na internetskim stranicama Grada. Ali ko priživi pokušaj da nešto shvati, mora pričat svima ostalima! To su hiljade brojki i slova, tabela, crtica i točkica, sasvim nebitnih običnome čovjeku kao što sam, recimo, ja.

Zbog čega se prije donošenja proračuna ne sazove presica i lijepo građanima kaže: proračun je toliki i toliki, potrošit ćemo za plaće toliko i toliko, a od vama najznačajnijih projekata napravit ćemo to i to. Ne, nego te ovako zadave šleperima brojeva koji te uopće ne zanimaju.

Ono što sam razabrao je ovo: proračun je totalno nerazvojan, iz godine u godinu prepisuju se stavke i projekti koji se ne realiziraju umjesto da ide više para na manje projekte, pa da se neki čak i završe. Dobra cifra ide na plaće Banovine i svih gradskih ustanova, ali nema love za izradu prostornoplanske dokumentacije kojom se otključava razvoj grada kroz nove komunalne doprinose. Na plaće zaposlenih od 1,2 milijarde kuna ide 461 milijun plus 364 milijuna kuna materijalnih rashoda. Koji pinezi, čoviče...

Podbacili i EU fondovi

Evo, recimo, za Žnjan: u 2020. šest milijuna kuna, u 2021. nula kuna i onda 40 milijuna u 2022. godini. Može li to netko razumjeti? Evo Bračka i Velebitska ulica – 12 milijuna kuna, Zajčeva milijun kuna. To je za spajalice, a ne za spajanje ceste i monumentalno kupalište.

Negdi ćete već pročitat di su išle pare, ali evo još par zanimljivosti: spominjala se obnova Bajamontuše, za nju će se izdvojiti 200 tisuća kuna. Nema šanse da će se time izgraditi. Recimo još, dogodine je dvadeseta godina posjeta pape Wojtyle Splitu i podizanje spomenika je u planu, a ujedno je i svjetska proslava svetoga Jeronima, prevoditelja Biblije i najpoznatijeg Dalmatinca svih vremena, pa bi i taj spomenik bio red učiniti, a bit će još i koja spomen-ploča. Za sve to predviđeno je 1,4 milijuna kuna, niti za postamente.

Podbacili su i EU fondovi, nabrekla muzina iz koje se plaćaju skoro sve hrvatske velike investicije: najavljeni su veliki EU projekti, kao Dračevac i Palača, ali u proračunu Službe za EU i međunarodne projekte našle su se samo mrvice. Ništa od reciklažnih dvorišta; u 2020. predviđeno je samo pet milijuna kuna, a s tim se može napraviti samo jedno.

Zato je resor socijale i društvenih djelatnosti pun ka brod: društvene su dobile 703 milijuna, socijala 67 milijuna kuna. Po tome se vidi kakav nam je grad. Društven i socijalan. Humano je to, ali bilo bi puno lipo da se uložilo u nešto što bi donosilo novce za društvenost i socijalu, da to ne ide ovako izravno iz proračuna grada koji se raspada. Ali to su neke druge sheme.

Onako laički možeš zaključiti samo jedno: pored pustih stotina milijuna, raja ostaje gladna rada i reda u nerednome gradu, koji nema para ni za onaj čuveni cirkuski šator. Vide se samo lumbrelini od štekata. Plitko na ritko.

Izdvojeno