Mlađi Sinjani u svojoj sugrađanki Ingi Romac vjerojatno površno vide tek zgodnu ženu srednjih godina, no oni nešto zreliji svjesni su kakvu pjevačicu imaju u susjedstvu. Jer Inga Romac nije jedna od dobrih pjevačica pirskih i prigodničarskih gaža, ona je bila prava tinejdžerska zvijezda bivše Jugoslavije, pobjednica na brojnim festivalima u veoma mladoj dobi, uključujući i onaj u San Remu!
Doista, Inga iz Sinja šarmirala je San Remo, došla je iz svog Alkarskog grada u Grad cvijeća 1969. godine i u kategoriji “Festival dei ragazzi di San Remo” - održavao se 29. i 30. rujna - osvojila priznanje za sjajnu izvedbu pjesme “Moje suze”, inače Tereze Kesovije! Pjevala je na hrvatskom, što je bilo dozvoljeno međunarodnim propozicijama kao predstavnica bivše Jugoslavije, iz Republike Hrvatske!
Iako San Remo možda zvuči najzvonkije, blistavih trenutaka bilo je puno prije, poslije, ali i danas. Inga je u međuvremenu ostvarila svoj najveći uspjeh - ponosna je majka jedne mlade glazbenice i profesorice glazbene teorije u Srednjoj glazbenoj školi “Jakov Gotovac” u Sinju - a i članica je stručnog žirija sinjskog klapskog festivala, koja sve češće uzme i mikrofon u ruke. Šteta bi bilo da nije tako jer Inga je i danas vlasnica jednog od najbaršunastijih glasova u Lijepoj našoj, a i šire, ma ne bi je se postidio ni San Remo!
Sinj nije bio grad cajki
Krenimo redom, kako se uz osmijeh i kavu prisjeća komunikativna i uvijek dobro raspoložena Inga, svjetska Sinjanka kojoj je mati prije šezdesetak godina nadjenula ime nadahnuta Ingrid Bergman. Ipak, upotrebno se udomaćila kraća verzija, Inga. Pa kaže:
- Eh, vama je najzanimljiviji San Remo, a meni je to samo crtica u životopisu; puno mi je upečatljivija faza dugogodišnjeg nastupanja s Mišom Kovačem, dok mi je pokojni suprug Stipe Šarić - također glazbenik ponikao iz grupe Alkar - bio živ. Pa turneje po Češkoj, Sovjetskom Savezu, Eurovizija, festivali po Jugoslaviji... Hajde, San Remo je bio uzbudljiv, pogotovo djevojci od četrnaest godina i mjesec dana; toliko sam imala kad sam stavljena u natjecateljsku garnituru od 14 do 18 godina. Provukla sam se kroz iglene uši - nasmijano će Inga.
Završila je u Sinju gimnaziju i osnovnu glazbenu školu, Ekonomski fakultet u Zagrebu jednostavno nije stigla privesti kraju; u nastavku priče razumjet će se zašto. Dijete je razvedenih roditelja, a s puno ljubavi odgajala ju je najviše nona. I glazba, koja joj je obilježila život.
- Prvi put sam pobijedila na smotri “Mikrofon je vaš”, tako se zvala. Bilo je to u kinu “Sloboda” u Sinju, imala sam devet godina; u stvari, prve sam godine bila drugoplasirana, a dogodine sam pobijedila...
Na Najboljem glasu Dalmacije sam 1968., pak, osvojila prvu nagradu žirija izvedbom pjesme “Zingara” (talijanski: Ciganka). Bilo je to u sklopu glazbene turneje po svim gradovima tadašnjeg jugoslavenskog priobalja, od Slovenije do Crne Gore. Tada sam jako voljela repertoar Tereze Kesovije, kojoj se divim i danas. Znate, tada je Sinj bio grad kojim nisu odjekivale cajke - i danas ima svoju kvalitetnu scenu, ali i upliv onoga što je neizbježno. Grad moje mladosti bio je vezan za San Remo, Splitski festival, zabavnjake, Radio Luksemburg... Na tome sam odrasla. To je moje “prvo glazbeno mlijeko”. I pjevala sam taj repertoar, malo San Remo, malo Tereza... Dok nisu došle autorske skladbe. No, prethodno sam bila stalno na festivalima, Televiziji Zagreb, po novinama; evo, pronašla sam samo neke članke, nona ih je skupljala. Velik dio sam izgubila.
Lagala o godinama
Na manifestaciji Vaš nastup-talenti na TV Zagreb opet odnosim pobjedu, šalju me na Zlatnu ružu Portoroža i blistam skupa s dvije također visoko plasirane Slovenke: Meta Malus i Sonja Hočevar su se zvale. No, Grand Prix je bio moj; inzistirala sam na Terezinoj pjesmi i isplatilo se. Pobjeda u najvažnijoj kategoriji u Portorožu bila mi je direktna ulaznica za San Remo. To je bilo lijepo iskustvo, iako sam bila još dijete, ali dijete zrelog glasa; doduše, sa četrnaest sam mislila da sam “već velika”. Sjećam se da sam u emisiji “Vino i gitare” u sklopu TV Magazina u Zagrebu, kad sam imala samo dvanaest godina, lagala da imam godinu više - smije se Inga, koja se okušala i na natjecanju pjevača-amatera u Vrnjačkoj Banji, o čemu svjedoči simpatičan novinski tekst, te mnogim drugim festivalima, večerima, emisijama... Istodobno se trudila biti što bolja učenica, nona-učiteljica naučila ju je i talijanski, važan jezik za ozbiljan glazbeni uspjeh tih godina, kad je San Remo diktirao glazbene trendove u zabavnoj kategoriji na cijelom Mediteranu.
Posebno valja izdvojiti nastup na Zagreb festu 1970. godine, dakle odmah nakon uspjeha na San Remu za mlade.
- Pjevala sam pjesmu Alfija Kabilja “Ti si moj zauvijek, ljubavi”; kao debitantica sam bila četvrta plasirana, što je bio velik uspjeh za mladu djevojku, prvi put na tom važnom festivalu. A pjesma napisana za mene još se vrti po radiju! - vedro će naša sugovornica, koja potom ide na jugoslavenski izbor za pjesmu Eurovizije.
- Ljubav je lijepa stvar, tako se zvala moja pjesma kojom sam Hrvatsku predstavljala na natječaju JRT-a (Jugoslavenske radio-televizije) za Euroviziju; išlo se te 1970. u Amsterdam. No, tu nisam pobijedila; poslali su Slovenku Evu Sršen (pjesma “Pridi, dala ti bom cvet”), ona je te godine predstavljala Jugoslaviju, a pobijedila je Irska. Pjevačica se zvala Dana, a pjesma “All kinds of everything”. Zbilja je krasna - zadivljeno se prisjeća Inga.
Tih je sedamdesetih živjela već na relaciji Sinj - Zagreb, a između glavnog grada i grada alkara tada nije bilo velike razlike: Sinj je držao do svojih talenata, poticalo se darovitu djecu na razvoj, grad je prštao kulturnim i zabavnim događajima. Slušali su se Beatlesi, rock, kancone, već su se profilirali glazbenici koji su mu udarili pečat: Mojmir Čačija, Dražen Žanko, Josip Matanović-Matanova, koji i danas njeguje tradiciju pjevanja kancona. Supruga je upoznala pjevajući u grupi Alkar gdje je on svirao, no prije toga bila je epizoda Pariza; tamo ipak nije išla pjevati u Olympiju (koju bi sigurno digla na noge!), nego - raditi kao babysitterica s prijateljicom. Usput je učila i francuski, a nakon povratka nastupa s grupom Malo dalje. Bili su predizvođači Miši Kovaču, nastupali su godinama zajedno, Inga se sjetno prisjeća nekih epizoda.
Kartanje do jutra...
- Uvijek je vodio obitelj sa sobom, Mišo i Anita tada su imali malu djecu, bila su krasna a oni srdačni, obiteljski ljudi. Svi smo bili kao velika obitelj, a nakon koncerata bi uvijek naručili večeru u sobu (bili smo po hotelima raznih gradova), i tamo jeli, pili, ćakulali, kartali... Često i do jutra, dok su djeca spavala. To su bile lijepe godine - Inga će.
Udala se 1983. godine, a rodila kćer jedinicu godinu kasnije; dan prije poroda pjevala je na Junakovoj Plavoj noći u Sinju. Sedam sati nakon nastupa bila je u rodilištu, i to u Sinju; tada je još imao rodilište.
- Često smo s Mišom bili i na televiziji, a osim po Jugoslaviji nastupali smo u Češkoj, Sovjetskom Savezu... Ruski špijuni su nas pratili u stopu, telefonski poziv prema Jugoslaviji trebalo je danima unaprijed naručiti! Naravno, prisluškivalo se... Te su zemlje bile doista pod željeznom zavjesom, nama je u Jugoslaviji, po njihovu mišljenju, bio čisti valcer; ipak smo mogli putovati, izaći iz zemlje kad želimo i vratiti se bez posljedica ako nismo širili “nepovoljnu propagandu”.
A putovali smo, ohoho! Vozili se transsibirskom prugom, nastupali smo u Odesi u Ukrajini i drugim, danas razrušenim gradovima; bili su onomad dio Sovjetskog Saveza. A mi smo nastupali u “diskotekama za strance”. Trebalo se znat di je komu mjesto! - prisjeća se Inga, smije se.
Naravno, još kao dječja zvijezda često se susretala s Terezom, koja je od nje starija petnaestak godina, zajedno su bile u brojnim emisijama, ali i na pozornici. A u zrelijoj fazi najviše je pjevala s voljenim suprugom, koji je preminuo prije trinaest godina.
- Nije mi više bilo do pjevanja, ali me natjerao Mojmir (Čačija, nap.a.) da se uključim u lokalni festival Klape Gospi Sinjskoj. Prvi put sam nastupila s klapom Sinj i - pobijedili smo. Sad sam u žiriju, ali često i zapjevam, život je ljepši uz pjesmu - jednostavno će sinjska pjevačica, koja se još živo sjeća svoga grada kad je imao industriju: “Dalmatinku”, ciglanu, konfekciju... Željeznicu, aerodrom, rodilište. Kulturu, kancone, događanja kulturnog i zabavnog predznaka cijelu godinu.
Puno je izgubljeno, ali ostali su mu ljudi poput Inge Romac-Šarić. A to je velika stvar.