StoryEditor
Zagorajunačka prošlost

Za Kokoriće su svi čuli nakon poplave, ali imaju oni po čemu biti poznati: ‘Asanaginica ti je nioklen nego iz naše, Pržine kuće‘!

13. siječnja 2021. - 07:45
Branko Radonić i Zvonko Pervan Pop, čuvari bogate povisti Kokorića, isprid kule PervanoveAnte Čizmić/Cropix

Kad je voda na nas udarila, danima se nije ustavila. Narod kuka od velika jada, cilo pleme u povodnju strada. Uz nasipe Kokorići lete, ne bi tako Trumpove rakete. A u kuli vojvode Pervana, željan junak s koronon megdana. Kakav virus, voda ga odnila, od njega je čeljad obolila. Pri kraj lita dvi i dvadesete sud će svita, nedilje mi svete...

Ili tako nekako... Nećemo se pisniku mišat u posal, Bože sačuvaj, ali ne može nan srce izdržat! Zareka se prid nama Zvonko Pervan, rečeni Pop, da će opivat svu muku koja je nedavno snašla Kokoriće, samo nek se selo zeru prosuši... Mi smo, eto, poveli, a domaćin će raspivat dalje.

Karavanski put

– Opiva san povist Kokorića, pa ću i ovu poplavu. Sve u desetercu.

– A ko će guslit?

– Moga bi i ja, ali mi bolje iđe sricanje.

– Onda ožeži...

Nabacivat ćemo pomalo, a Zvonko će kašnje oplest, bit će za uz vatru cilu zimu.

– Ima u Kokorićima više komšiluka: ove dvi strane su Pervani, jedna gleda u drugu i jedni druge zovemo "njijevčani". Smidemo se i ženit. Imaju još komšiluci Sriduša, Vukšići, Crip i Šare. A prezimena su ti Pervan, Šendo, Čović, Katavić, Klinac, Bulog, Marinović – upućuje nas Zvonko, vlasnik popularnoga eko-sela i gradskoga hotela.

Uputit će nas u junačku prošlost mista u "Vrgorskoj krajini". Kažu domaći da se baš tako zove, a ne "Vrgoračka". Početak je 3000 godina prije Krista, na brdu i naselju Gradina. A oko Krista i nove ere čuje se za toponim Kokorići.

– Ovda je iša karavanski put iz Ercegovine na more i nazad. Išlo se po sol. Do 1968. bila ti je robna razmjena. Ja se ko dite sićan Ane Abelovice iz Drvenika. Vikendon bi priko brda donosila amo ribu, a odavle nosi žita i kumpira. Nije bilo para, a nosila je sve na sebi, ko će tada dat mazgu – govori Zvonko.

image
Zvonko Pervan: Ovo je stablo mojih predaka... Uvik nas drugi krsti da je turska uniforma na Prži, a nije! On je bija mletački ađutant
Ante Čizmić/Cropix

Jadranska magistrala je, kaže, okrenila cili život: prije je bilo bolje amo gori, a poslije magistrale da je bolje doli. Neradniku se, govori, uvik davalo bliže moru, pa ispada da neradnik uvik bolje prođe.

– Četri su kilometra do mora, a dva su svita. Triba se još za austrijskoga vakta probijat 3200 metara dug tunel Sriduša – Zaostrog, ali propade Austrija...

Isti alkar!

A evo kako je to opisa Alberto Fortis, čuveni mletački putopisac, u svome dilu "Put u Dalmaciju", tiskanome 1774. godine:

"Zaputih se iz Drvenika da pregazim Biokovo na konju, ali ne bijaše moguće nastaviti put tako udobno. Staze se često provlače između hridinastih gromada, a ponekad su na rubu kakve provalije... Put morlačkih pješaka od Zaostroga do ovoga sela u unutrašnjosti ima nepunih pet milja; ali oni hode s čudesnom vještinom verući se po najstrmijim stijenama i spuštajući se niz najvrletnije litice gdje bi se reklo da samo ptice mogu proći. Meni je trebalo šest debelih ura da prijeđem planinu cestom za četveronošce..."

Vrgorski profesor povijesti i geografije Branko Radonić, zaljubljenik u kraj i njegove starine, upozna nas je – a i svakoga ko potraži na internetu – s Fortisovin zapisima koje nije moguće priskočit, a pisat o Vrgorcu. Sve postaje zanimljivije kad van kažemo da je Fortis iz primorja doša baš u Kokoriće karavanskin putom kojin je puno kasnije odila i Ane Abelovica.

image
Branko Radonić: Razne su teorije o podrijetlu Hasanaginice...
Ante Čizmić/Cropix

– Bogati, pa je li bijo vojvoda Antun Pervan Prže, to mi je predak! Evo mi kuće i dandanas u njegovoj kuli. Slušaj, sve ću ti pripovidit – govori domaćin Zvonko pokazujuć vojvodin crtež iz Fortisove knjige.

Lipo se Prži vide bile brčine, pripasana sablja krivošija, nož za pason... Vojvoda isti alkar! Viče Zvonko da su in alkari i odnili robu s te slike.

– Uvik nas drugi krsti da je turska uniforma na njemu, a nije! Prže je bija mletački ađutant, evo ti dokumenat: generalni providur za Dalmaciju Girolamo Maria Balbia 21. 3. 1753. imenuje vojvodu Pervana za vrgorskoga kapetana! Kašnje mu je i sin Daniel imenovan kapetanon – ističe Pervan.

Ganuće u duši

Nije ni to sve, vadi nan nekoliko metara dugo obiteljsko stablo, od vojvode Prže do današnjih dana. Uz pomoć Davora i Slavice Jelavić, obilazija je Zvonko zadarski Arhiv i skuplja građu:

– Davor ti je genijalac, ne more mu niko obit pero. A ja san studentima dava po 400 kuna za svaki dokumenat koji mi nađu da se tiče Pervana. Evo vidiš na stablu di san ja upisan, ja san Pržina sina Danijela naslidnik.

Prof. Radonić čita nan kako je vojvoda Prže u ona doba dočeka Fortisa, a čuveni putopisac zapisa:

"Sve dok budem živ neću zaboraviti doček i srdačno ugošćenje što mi ga je iskazao vojvoda Pervan u Kokoriću.... Poslao mi je ruho i pratnju u susret, obasuo me svim vrsnoćama narodnoga gostoljublja u malo dana što se zadržah u tim mjestima, naredio sinu i svojim momcima da me otprate do Neretljanskog polja koje je od njegovih kuća daleko dobar dan hoda i obilno me opskrbio namirnicama, a pri svemu tome nisam mogao ni pare potrošiti. Kada sam pošao iz konačišta tako dobra gazde, on i sva njegova obitelj pratili su me pogledima i nisu ušli u kuću sve dok im se nisam izgubio iz vida. Taj srdačan rastanak izazvao mi je u duši ganuće koje nikad dotad nisam oćutio niti se nadam da ću ga često oćutjeti putujući po Italiji. Ponio sam sa sobom sliku tog plemenitog čovjeka, kako radi osobita zadovoljstva da ga ponovo vidim i izdaleka, usprkos moru i planinama što nas dijele, tako i radi toga da mogu dočarati raskoš naroda u nošnji njegovih glavara."

– Prže je ima tri sina: rečenoga Danijela, Tomu i don Ivana – niže Zvonko ko iz rukava dok susidu Anđelku toči čašu crnoga vina prid vojvodinon kulon.

– Koja van je to sorta?

– Crna... Mali plavac, a imade i plavka...

– Ma je, baš plavac mali?!

– A ti unda metni da je veliki...

– Ima li biloga?

– Imade, kuč i zložder, neko kaže medna umisto zloždera.

Otvor od dvadeset stopa

Voda se, fala bogu, povukla iz Kokorića, ali veliku je šćetu narod podnija. Sad se misle kako tomu jadu stat u kraj i Pervan govori da od svih novih tunela šta ih vlasti spominju Kokoriće spašava najkraći – jedno 300 metara između Bunine i Kutca, za jedno 3,5 do četri miljuna kuna.

– Nas će spasit, a drugima škodit neće. Ja san nikidan odija gledat: u nas sve pliva, a u Kutcu vodostaj cili metar niži od uobičajenoga. Glava me odma zabolila – govori Zvonko.

U pravi čas da profesor Radonić pročita šta je Fortis o tome reka ima 250 godina, a Fortisu je kaziva vojvoda Prže:

"On mi je govorio o nekim ponorima iz kojih katkad u jesen i s proljeća navali voda s krajnjom žestinom i u toliko veliku izobilju da se Kokorića dolina, koja će biti duga dobre tri milje, u roku nekoliko dana pretvori u vrlo duboko jezero. Pervanove kuće smještene su na hrptu brežuljka, tako da se treba spuštati znatan komad puta prije nego što se stigne na dno doline; ali unatoč toj povišenosti, voda se naglo jedne noći tako izuzetno podigla, te je dosegla drugi kat kule u kojoj je živio dobri starac i zamalo mu nije zapriječila izlaz na vrata što vode na vanjsko stubište.

Htio sam poći vidjeti jedan ili dva od tih ponora. Grmovi što ih okružuju pokriti su mahovinom i pocrnjelom žabokrečinom i to im daje tužan izgled. Najveći ima u promjeru otvora dvadeset stopa, a dubok je stotinu i dvadeset; na dnu uvijek ima vode, a prije nekoliko godina našao se netko tko je htio provjeriti njezinu količinu i razinu. Našlo se dvanaest stopa vode i njezina je razina odgovarala razini Jezera, koje je odatle daleko nekoliko milja. Poslije velikih kiša u unutrašnjosti Bosne ovi ponori, ili jame, kako kažu Slaveni, izbacuju stupce vode do visine od dvadeset stopa.

27 puškarnica

Za petnaest dana kokorićko jezero zna dosegnuti najveću visinu, a ponekad iznenada premaši uobičajene mjere zbog novih kiša ili otapanja snijega u unutrašnjosti; u roku od dva mjeseca polje se osuši. Silna količina ribe izlazi iz zemaljske utrobe zajedno s tim divovskim izvorima; a kada vode opadnu, stanovnici je mnogo love vršama ili mrežama učvršćenima pri ušću ponora. Zbog tanka zemljišta što pokriva Kokorića udolinu, ovdje se ne zadržava loš zrak nakon otjecanja voda."

image
Povukla se voda, ostale su rane
Ante Čizmić/Cropix

– Sad ti vako metni: 38 momaka iz Kokorića bilo je u gardi i u svačiju je kuću ušla voda. Zato ti moraš drugu reportažu doć napisat: kako spasit hrvatske branitelje od poplave? Šta ćeš, vatru triba ložit da se ne ugasi, kašnje će svak zaboravit – logično zaključuje naš domaćin.

I njemu je poplivala konoba prid kulon, digla se voda skoro metar i po. Tu je kroz 70 godina bila škola i učiteljski stan, dolazili dubrovački gospari za plaću učit kokorićku dicu:

– Vidiš li gori di su one puškarnice?! Bilo ih je 27 na Pržinoj kuli. A četri su kule bile u selu. Moji su preci bili imućni pa su 1800. godine proširili kulu i prid njon napravili kuću za školu do šestoga razreda. To ti je danas u rangu gimnazije. Sada je u selu 36 dice do 18 godina, a znalo je bit po 80 đaka nekad. Ko mačića! Guralo jedno drugo za opstanak.

A nije ni Fortis zaobiša Pržinu kulu. Ovako čita naš prof. Radonić:

"Kuće ovog čestita čovjeka sagrađene su u obliku turske kule; ja sam imao posebnu kulu iz koje sam za ručak i večeru prelazio u obiteljsku kulu. Žena i nevjesta moga domaćina pojavljivale su se da mi poljube ruku kada sam ulazio, te se nisu više ukazivale do časa moga izlaska nakon jela. Kućne djevojke stajale su iza pukotina na vratima da gledaju mene i moga crtača kao dvije čudnovate životinje, kako odijelom, tako i ponašanjem. Za stolom je s nama sjedio časni starac, a jela spremljena na turski način donosio je njegov sin. Ovaj vojvoda ugledna je osoba u malenom selu i zaista ima darovitosti koja mu se razvila i bez grada; u mladosti je sastavio mnoge ljubavne i junačke pjesme."

image
Pervanova kula
Ante Čizmić/Cropix

Svi bi da je njihova

E, taj dar pisništva nije se ugasija do danas. Već je Zvonko dosta toga spiva, spomenili smo ranije, a vi slušajte dalje:

– Asanaginaca ti nije nioklen nego iz naše kuće! Vojvoda Prže srica je pisme, ima je taj dar, ko što ga i ja imaden, pa ih je kaziva Fortisu, isto ko ja sada tebi. Tako mu je ispiva cilu dramu Asanaginičinu.

Hm, stara je to rasprava čija je Hasanaginica. Evo profesora:

– Razne su teorije o podrijetlu Hasanaginice. Manje-više slažu se da potječe iz Zabiokovlja, a radnja se vjerojatno odigrava negdje između Imotskog i Vrgorca. Ali kako je pjesma došla do Fortisa?! Budući da on sam nije naveo odakle mu, pojavile su se brojne teorije. Od one da potječe iz tzv. Splitskog rukopisa, pa do teorije da ju je Fortisu izrecitirala neka kršćanka iz Dalmacije. Neki smatraju da mu je tekst dao Julije Bajamonti, a postoji i teorija da je pjesmu čuo ili dobio baš od vojvode Prže.

Dramu ucviljene virne žene, narodnu baladu, jednu od najlipših naših uopće, posli Fortisa privodili su čuveni pisci i pisnici: Johann Wolfgang Goethe, Walter Scott, Aleksandar Sergejevič Puškin... Imoćani bi da je njihova, Zagvožđani isto, tili bi i Klišani, o Zadvarju da i ne govorimo, tu je i stara župa Vrdol, na mistu današnje biokovske Župe i Rašćana, a čuli ste i Zvonka Pervana – nije ničija nego kokorićka:

– Da je meni unić u carski sultanov arhiv u Istanbulu, sve bi se to našlo. Nego, ajde ti potegni ovoga moga plavca, donit ćemo gusle...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. siječanj 2021 09:44