Pod orlon side Zdravko Erceg, Tonći i Vesna Nuić, Ivan Bašić i Vjeko Erceg. Cidi iz njih ko iz mokre krpe. Čvrčak pila, duše čvrče. Pivu piju, vodu čekaju. Dok Milan Pervan, Matko Radić i Vinko Bobanac po stoti put ne okrpe te jadne plastične cijevi, zeru niže uz cestu...
– U mene je petoro dice. Kad je ono bijo proša vodovod, ima 25 godina, ja san od svoga saranča napravijo jednu sobu. Sada, evo, imaden sobu, ali više neman kapi vode! A plaćamo najskuplju vodu u Rvackoj, dvadeset kuna po kubiku – kaže Zdravko.
– Plaćamo mi zrak u vodi, a nismo vodu! Nema od te krpljačine više ništa, triba čitavu novu instalaciju stavit, čitav novi vodovod. Lani nije bilo vode misec dana, sve prisušilo, suvo ko barut – viče Tonći.
– Stradavaju nan aparati, bojleri, mašine za robu. U mene jučerašnja roba ostala zarobljena u mašini. Ne mereš je otvorit, blokira kad nestane vode – veli Vesna.
Zijaj u nebesa
– Nu, gledaj ovo: ja san radijo u rašćanskome pogonu. I uplaćiva dva doprinosa po pet godina za vodovod! Nisan samo ja, svi smo! Pet posto svake plaće, a bila mi je plaća iljadu maraka, pa ti računaj: 120 miseci po 50 maraka, to ti je 6000 maraka... – konta Ivan Bašić.
A sad mora svaki čas skakat po selu i pribacivat ljudima sistem na hidrofon. I ko nema saranča ili čatrnje, i ko nije ugradijo hidrofon, taj neka zija u nebesa! Nemaš ti ni trgovine, ni blizu ni zgodno, da kupiš u boci il u bidonu, krmelje da spereš kad se digneš ujitru.
Kažu ljudi da ugradit valja i regulatore tlaka u svaku kuću, inače odoše aparati.
Velika je muka snašla Rašćane, drevno selo iza Bijakove – spominje ga još davna Kreševska povelja od 12. kolovoza 1434. godine: “U Gorskoj Župi selo Hrašćane s pravima, granicama i kotarima...” – usrid lita ni kapi vode!
Dvista priključaka, plus još stotinu, uzbrdo u Župi. A naroda, povratnika i gostiju puno selo, petnest kuća s bazenima, samo u jednoj 20 turista, onda vrtova, okućnica, živine, svega. U Martina Lendića 60 koza na farmi, mora pumpat vodu iz stare školske čatrnje da ih napoji. Drugi je se susid vratijo u selo, otvorijo firmu, zaposlijo troje ljudi, pa potrošijo 25.000 eura da iskopa saranč. Jer vode iz vodovoda nestaje svakih par dana!
Omarina zamanta čeljade i nisi više siguran čuješ li to dobro, ali rašćanska priča iđe sve luđa:
– Kako će bit normalno: pa sedam puta u 15 dana pucaju cijevi?! Poznaje se di je se kopalo, svako 20, 30 metara! Vrgorski komunalci se polomiše, stalno krpe, a troškovi skaču – govori Mate Bašić, rašćanski glavar.
Nikidan umalo nije žena poginila u džipu: sve suvo, odjednon 10 cenata vode na putu. A čoviku nalilo podrum! Eno mu kuće uz cestu. Kako neće kad se vodosprema od 100 kubika izlije za po sata dočin se cijev raspoluči?!
Magistralni vodovod kroz Rašćane proša je 1998. godine. Pet kilometara. Ima bit da su te plastične cijevi bile nikakve i prvoga dana:
– I za vrime tlačnih proba, kad je se ukopava vodovod, pucale su ko što pucaju i danas! Investitor su bile Hrvatske vode, a i nadzor. Izvođač je bila vrgorska “Vodoprivreda”, ali cijevi nisu oni naručivali, nego su dobili one koje triba ukopat, dočekale su ih te cijevi. Đava zna koliko puta su dosad krpljene, ja tu više ne vidin drugoga rješenja nego stavit sve novo. A to bi tribale Hrvatske vode – ističe glavar, prisidnik rašćanskog Mjesnog odbora.
Evo nas na licu mista: oni komunalci, Milan, Matko i Vinko, pokazuju kako je cijev zinila u kanalu čitavon dužinon. Prvo su bagerićen iskopali, pa lagano motikon do cijevi. Onda ispilaj, izvadi, metni drugu, spoji, zatrpaj...
– Viruj da je ovo jedini magistralni vodovod koji krpimo u vrgorskome kraju. U zadnjih misec dana – deset puta! Sedmi i osmi misec su katastrofa. Znaju eksplodirat u stotinu komada, ovizi gelera. Ko zna di su i koliko te cijevi ležale na suncu prije ugradnje, gledaj in boje, ko da su spaljene bile – pokazuje majstor Milan.
Trošak je strašan, i po ove nove cijevi za zamjenu morali su hitno u Split. A gubitak vode golem. O struji da ne pričamo: od izvorišta doli u vrgorskoj Banji, trideset kilometara daleko, voda se šest puta pripumpa gori do u Rašćane. Da bi se onda u Rašćanima sva izlila!
Prisikla nas Dalmatina
– Ko da se 600 kubika prolije! – vrti glavon komunalac Milan.
A slušajte ovo: i HEP je isto uz cestu kroz Rašćane (Zagvozd – Vrgorac) nasadijo stupove iznad vodovoda. Di će suza nego na oko, pukla cijev pod stupon, iščupaj prvo stup iz betona, pa vadi beton, pa kopaj do raspale cijevi...
Kažu komunalci da su i na Božić izlazili okrpit cijev. Da narod ima sučin zalit blagdanski ručak. Sutradan, na Svetoga Stipana – a u Rašćanima imade i njegova crkva, nije samo stara Mijovilova – ljudi više nisu imali u čemu suđe oprat! Samo je Milan krpijo 30 ili 40 puta kroz godine komunalnoga staža.
Veli Mate Bašić, čelni Rašćanac, da taj magistralni cjevovod što je država radila, da to puca vazda, a svi odvojci po košilucima i kućama, što je radilo selo, to je bez problema, nikada nijedan puka nije!
Nije ni to sve, četvrtina sela, na višin kotama, nema tekuće vode nikako. K njima numande, onomad, nisu ni probijali vodovod. Valjda ipak oće kad se bude gradilo čvorište s raškin ulazon na autocestu. Iako vode i sad ima gori na odmorištu, a Dalmatina je prisikla selo na dva dila.
– Eto ti di smo! Di nema vode i život ode. Ovdale je se narod radi slična jada iseljava i prije stotinu godina. Puna je Nova Zelanda i Australija Rašćanaca, kašnje i Belgija, Njemačka, Amerika...
Tako vele pod orlon. A najluđe je ovo, žedan kamen leži na studencu:
– Rašljari su dolazili više puta, igraju in one rašlje ko manite! Tu gori na raskrsnici za Svetoga Mijovala ima živa voda na 15 metara. Čitava žila! Pa je li se to moglo ispitat i tute metnin crpilište?! I za nas i za Župu! A ne pripumpavat vodu šest, sedan puta ozdala iz Banje i dizat je amo gori?!
Eno, zovu komunalci s ceste da je kraju rađa i brzo da će voda: “Ajde, pa zaključi u članku da su radnici povišicu zaslužili, ha-ha-ha...”
– Ajde, ajde, što god ti crnje napišeš, to će nama bolje bit! – povikaše i seljaci.