Sinjani su žilavi ljudi, skloni regeneraciji čudo jedno. U subotu navečer feštalo se do ranih sati, slili su se u grad i domaći i njihovi brojni prijatelji, grad je bio mravinjak, a nedjelja ujutro osvanula je kao da se ništa dogodilo nije. Na ulicama - ni papirića; sve čisto, uredno, sve blješti ususret Alki, ma da bi riječ rekli.
Jedna od onih koja je zaslužna za to jest i Mirjana Runje, čistačica s osam godina radnog staža u ovoj gradskoj službi, jedna od onakvih radnika koju bi svaki poslodavac poželio u svojim redovima. Kupi smeće, sprema ih u kese, a osmijeh joj od uha do uha. Kao da je jedva čekala da joj se obratimo, pa da ima s kime i podijeliti svoje radne pobjede s kojima je startala oko 4 ujutro.
- Nije ti to meni seko nikakav problem, ja ti svoj posal volim, a kad je tako onda je sve lako. Čisto je, kažeš, jel tako? Je, je sve svitli, ja se trudim maksimalno, brza sam i temeljita, a onda to i ide. Ma samo bože zdravlja, a za onoga ko voli radit ko ja, nema zime. Ja sam ti gradsko dite, odavde iz Sinja, al doma imam traktor, imam blago, ovce, vrtal, ma ja ti od posla nemam kad obuć one ortopedeske cipele.
- Pa Mirjana, koliko vi spavate?
- Ni zere, seko...
