StoryEditor
ZagoraSKROMNi blagdan

Šestanovčani tužni: ‘Nije bilo da se procesija nije održala, ali ako tako mora biti, to treba i poštovati’

Piše Mladen Nejašmić Ivo Ravlić/Hanza Media
14. svibnja 2020. - 16:02
Misa u dvorištu samostana sestara služavki Malog Isusa pokraj kapele Gospe FatimskeIvo Ravlić/HANZA MEDIA

– Hvala Bogu da živim u Hrvatskoj – rekao je Ante Vukušić, jedan od brojnih vjernika koji su jučer na blagdan Gospe Fatimske nazočili njezinoj proslavi u Šestanovcu.

Mještani tog zabiokovskog mjesta ujedno su slavili i 109. rođendan svoje općine pa se, u skladu s propisanim mjerama Stožera civilne zaštite, slavilo skromno, bez svečane sjednice Općinskog vijeća i tradicionalnog ophoda mjestom s kipom njihove nebeske zaštitnice.

Nove prilike očito nisu teško pale pojedincima, koji u tome vide prst sudbine.

– Ako tako mora biti, onda to treba poštovati. Istina je da fali onog šušura u mjestu kojem smo svjedočili prethodnih godina, ali ne treba očajavati. Opet, kada gledam bogatije zemlje, pa i one u našem okruženju, ponosan sam što su ljudi disciplinirani i što je naša domovina danas ogledni primjer kako se boriti protiv bolesti. Nadam se da ćemo nakon svega promijeniti svoj mentalni sklop i napokon se osvijestiti, da više ne bježimo iz svoje domovine – kazao je Ante Vukušić.

Živjelo se za taj dan

Iako se mislilo kako epidemiološka situacija ne ide naruku ovakvim i sličnim proslavama, Šestanovčani i njihovi gosti ipak su se u popriličnom broju okupili u dvorištu kapelice svoje zaštitnice na koncelebriranom misnom slavlju koje je predvodio don Mario Čagalj, župnik župe Zagvozd.

Ipak, tamošnjim je stanovnicima najteže palo to što je ove godine izostala procesija s Marijinim kipom. Jedan od njih je i Mirko Kekez, koji kaže kako ni jednu nije propustio u zadnja četiri desetljeća.

– Koliko je god ovaj dan svečan, pomalo je i tužan. Ljudi su navikli na procesiju, na gužvu, kada je cijelo mjesto bilo posuto ružinim laticama, a djece je bilo više nego odraslih. Nekako se živjelo za taj dan. Vjernici iz svih triju naših župa dolazili bi u Šestanovac. Nosili su se župski barjaci, vijorile se zastave, a danas, osim misnog slavlja, sve drugo je izostalo. Koliko se ja sjećam, nikada nije bilo da se procesija nije održala. Grmjelo, padalo, to je bilo neizostavno – sjeća se Mirko Kekez.

Izostali i stranci i domaći

Tužna je i Ivanka Ribičić, pomalo joj je žao što mjesto ne diše u svečarskom duhu. Drago joj je što se održalo euharistijsko slavlje, i u ovim uvjetima, ali opet nešto fali. Tog se dana u Šestanovcu, umjesto veselijih i svečanijih tema, sve priče svode se na koronavirus i njegov utjecaj, kako u Hrvatskoj tako i u Šestanovcu. Nema onog štiha prepoznatljivog za njihovu feštu. Sredina svibnja vrijeme je kad se u Šestanovcu očekivala i veća prometna gužva, što stranaca, što domaćih gostiju. Sada nema nikoga, ni stranih ni domaćih, samo brojni nepoznati ljudi koji su zbog epidemije pobjegli iz većih gradskih sredina. Kaže, ne smetaju joj, ali voljela bi da, kad sve ovo prođe, oni ostanu i trajno živjeti u njihovu mjestu.

Unatoč svemu, jedinu veselu vijest koju su dobili za svoj rođendan donio im je načelnik općine Pave Čikeš. Nakon 27 godina sporenja, Županijski sud donio je pravomoćnu presudu po kojoj je Općina Šestanovac napokon dokazala vlasništvo nad bivšim pogonom “Obuće” u središtu mjesta. Prema najavama, sada slijedi aktiviranje tužbe za najamninu i konačno iseljavanje.

U poslijepodnevnim satima održan je i tradicionalni blagoslov djece, koji je podijelio radobiljski župnik don Mijo Grozdanić. •

Općinsko priznanje dr. Zorki Čizmić

U prostorijama Općine predstavnici vlasti dodijeli su i prigodnu priznanje za životno djelo dr. Zorki Čizmić, koja je nakon četrdesetak godina službovanja u Šestanovcu i okolici otišla u zasluženu mirovinu.

– Moji su pacijenti bili i moja velika i draga obitelj. Prolazili smo zajedno patnju, strepnju, ali i sretne i radosne trenutke. Prožimala nas je međusobna ljubav. I ovom prigodom zahvaljujem svojim suradnicima, a posebno svojoj sestri Veri Trogrlić, jer ona je bila ne moja medicinska sestra, nego sestra. I na koncu, hvala dragom Bogu, koji je bio i ostao moja snaga, a sve vas ovdje okupljene nosim u svom srcu – kazala je u svojem prigodnom govoru dr. Čizmić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

10. rujan 2020 00:23