StoryEditor
Zagoravrtirepkin bunar

Pola stoljeća nakon ‘Prosjaka i sinova‘ otkrivamo tajne Raosovih junaka: ‘Da se Kikašu i Škiji dignit, cili svit bi posta Medov Dolac‘

26. ožujka 2021. - 16:46
'Išlo se u Studence po vodu i u vučijama se donosila u selo, a kasnije je kod nas izgrađeno čak 35 bunara', kaže Darija ŠćurlaNikola Vilić/Cropix

Kažite mi, ako je moguće, Vrtirepka iz čije je kuće, Vrtirepka odavde vam nije, ona vam je odakle je Škije – deseterački je to napjev s kojim nam je bilo najpriličnije započeti priču iz Medova Doca.

Možda i najživopisnijeg sela u cijeloj Zagori jer gdje god da prstom uprete ili noktom zagrebete pred vas iskoči dio povijesti, legendi i zbivanja kakvih bi se posramilo i dično Osmansko i Austro-Ugarsko Carstvo.

Možda svega toga ne bi ni bilo da svoj "defter" ne udari Ivan Raos, zasigurno jedan od vodećih hrvatskih književnika svojeg doba, čije pjesme, romane, drame i pripovijesti karakterizira nostalgija za izgubljenim djetinjstvom, te obilje faktografskih detalja o predratnoj Dalmatinskoj zagori.

Sve to je 1971. godine, prije točno pola stoljeća, objedinio u svojem najpoznatijem romanu "Prosjaci i sinovi".

Upravo na "Kljenovu nedilju" njihovim putovima i bogazama u tu vapnenačku zaravan omeđenu Sidočem, Vilinjakom i Orljačom, uputili su se i vaši reporteri ne bi li na rečenoj Orljači "zapeli" za zlato cara Trajana. Opet ne mo'š dušu grišit jer u Fatinoj jami, kažu, nije carsko blago već ono hajduka Vejića Jurasa. Prvi glas.

– Prvi ili drugi, carsko ili hajdučko, niko ga nije pronaša. Aaa… kopalo se dašta nego se kopalo, ali daleko je to od prave istine.

Slušaj, bilo je to ovako – naslonio je glavu na svoje ruke Miro Brstilo i nastavio kao da je cijela povijest njegova mjesta sažeta u njegovoj glavi i čeka da nas barem riječju, ako ne može korakom, provede hajdučkim oputinama na padini crnograbovinom obrasle Orljače, upravo u ovo vrijeme, na Kljenovu nedilju, kada bi pod gredom nestao i zadnji komadić suhog mesa, a hladne zime snijeg i led odnijeli sve zelje u vrtu, išlo se po brdskim škripima i dočićima tražiti kakve ozime trave – kozlaca i mličike – a ako si našao, ponijelo se nešto i za blago.

– Mora si, nestalo sijena pa si kravama moga svako rebro izbrojit. Oslabila živina, ne može na nogan stat. Brstili se već mladi izdanci na kljenu i od tuda ovaj naziv Kljenova nedilja, a od toga brsta nastalo je i naše prezime. Nego vratimo se mi na Fatu i njenu jamu – usmjerava nas Miro, pa domeće:

– Tako su neki naši išli na sajam u Bosnu po travu za goveda i nabasali na Fatu, a ona je bila vidovita. Pričalo se da in je kazala točne koordinate, trideset koraka jugoistočno od Palina di je guvno i tu će tobože naić na zmiju. Ne smiju je ubit jer je ona čuvarica svog tog zlata.

Poletili naši ljudi i odma udri, kopaj. Kažu, naletili na zmiju i jedan od njih odma je zatuka onako instinktivno. Ne voli ih naš narod još od Adama i Eve. I onda opet do Fate. Ona ih je korila da to nisu smili činit i nakon što je uklonila nekakve uroke ponovo in dala zeleno svitlo da nastave s potragom, pod uvjetom da i nju sa sobom povedu.

Naić će tobože na nekakve pendžere u jami na kojima će se nalaziti ćupovi do vrva puni zlatnika. Tražila je Fata i konja bez biluga. I tako, kada su kopači pozaspali, sve to hajdučko ili carsko blago pokupila i sa sobom u bisagama na vrancu odnijela ciganka Fata – sjeća se Brstilo onog što je čuo od svojeg oca, a njegov ćaća od svojeg oca.

Međutim, nakon toga su krenula kola nizbrdo. Brstile bi ostale bez potomstva da se nisu obratili svećeniku, može biti i Raosovu don Pavlu. U selu se nikako nije moglo odgojiti muško dijete, čim se rodi, odmah bi umrlo. Svećenik, moćan neki čovjek, dao im je zapis i zavjetne moći da ih zakopaju na sve četiri strane sela. Situacija se znatno popravila, jer nema dojke do medovke.

– Ipak, malo smo se priračunali. Da nan loza ne usahne, na ženinstvo smo doveli Graniće iz Baške Vode. Vrlo brzo je njihova stopa nataliteta rasla, pa ih je sada više nego nas.

U današnje vrime, stotinjak godina kasnije, imamo drugi problem. Naši momci neće da se žene, a u selu nema niti jedne usidilice. Ja mislin da ponovo triba minjat moći, biće da i one imaju rok trajanja – odmahuje rukom naš sugovornik, ne toliko zbog zabrinutosti, koliko se brani da izbjegne objektiv kolege Nikole. Zubi mu, kaže, nisu u dobre, pa "ne bi tija da se ko ruga na njegov račun".

To što smo napokon otkrili tajnu Fatine jame tek je djelić povijesne zbilje koja se događala u Medovu Docu. Upućeniji tvrde da im se pripisalo i što je i što nije. Nakon što je Raosov roman ekraniziran, pojedini Medovljani i nisu bili zadovoljni da ih se prikaže u prosjačkom kontekstu.

Da je bilo prosjaka od potrebe i onih od zanata, bilo je, ali ne više ili manje nego u drugim selima. Njihovi stalni oponenti nisu toliko Zagvožđani i njihov Škiljo koliko su to bili Grabovčani i Goričani. Međusobno su se ženili i udavali, ali rivalstvo je oduvijek bilo prisutno.

– Sveti Roče, medovački sveće, Tereza te grabovačka neće. Nije Roku za nevolju bilo u Grabovac oditi na silo – zapjevala nam je Ivanka Šćurla da otme od zaborava sve ono kontreštavanje na dernecima za Malu Gospu u Grabovcu i dan kasnije, na Svetoga Roka u Medovu Docu.

– Svi znamo da na Goričaju ima zaseok Špalatrin. Po tom prezimenu imenuje se Matan, čovik od dila o čijoj prepredenosti i snalažljivosti čitamo i gledamo. Kikaš, pak, simbolizira jedno vrijeme kada se zakon morao poštovati i kada je taj zakon htio provesti na nesritnoj Zlatki Copčevoj, odnosno Vrtirepki. Stoga je i danas tu Raosov bunar gdje se snimala ta možda i najupečatljivija scena – tvrdi Ivanka.

Ona je danas u svojoj obiteljskoj kući uredila maleni privatni muzej u kojem su sažeti svi predmeti jednog domaćinstva iz predratnog vremena. Stari krevet, tikva vodenjača, kotluša, prakljača, škrinja za robu ili sukljenište, ambar za žito, sve je to dio tradicijskog rituala bez kojeg kuća ne bi bila kuća niti bi se selo zvalo selom.

To nam je potvrdila i njezina kći Darija Šćurla koja nas je odvela do Vrtirepkina bunara ponad Raosovih kuća.

– Bunar je devedesetih godina obnovljen. Nažalost, ljudi je sve manje u selu, pa tako i stoke. Voda je, pričali su stariji, kod nas bila jedan od većih problema. Išlo se u Studence na izvor Zvizda po vodu i u vučijama se donosila u selo. Trebalo je napojiti blago. Kasnije su izgrađeni brojni bunari, njih čak trideset i pet – ističe Darija.

Ono što Medovljani i Medovke ne mogu zanijekati ili prebaciti na neko drugo područje, svakako su galantari ili pokućarci, korpari i gastarbajteri. Nema kuće koja se nije suočila s tom "pošasti" početkom dvadesetog stoljeća kada se za koricom kruha odlazilo do daleke Južne Amerike, Kanade i Australije, a za europske zemlje nije potrebno ni govoriti.

Nije korparenje ili torbarenje nastalo kada je onomad Matan vidio priučena jelova kolica na ocu mu Jokašu dok je puljkao Fatinu jamu već iz potrebe kada se prvo krenulo na rad put bivše Čehoslovačke, zatim Njemačke, Francuske i Belgije. Bojalo se iza Zdravo Marije doći na gumno "jerbo će ti vile glavu okrenut na ramenu", a otukli su svaku granicu i u podne i u ponoć.

– Mislin da je devedeset posto naših ljudi otišlo van granica. Nema kuće da baren jedno nije otišlo u tuđinu. Po cilon svitu podigli su kafiće, restorane, hotele i tvornice, pa izgradili kuće u rodnon selu i za sobon ih zatvorili i ugasili sviću.

A opet, ta prva generacija šta je išla priko granice se redovito vraćala u selo baren za vrime godišnjih odmora. Još ako su in roditelji još bili živi, dolazilo se i za svakog većeg blagdana, Uskrsa, Božića, Svetog Roka. Nažalost, mnogi od njih su pomrli i danas imamo drugu i treću generaciji nasljednika gastarbajtera koji u selo dolaze vrlo malo i nikako.

Za koju godinu, ne bi tijo bit prorok, neće više nitko dolazit. Bojin se da će sve završit jednako onako ka šta se dogodilo s bilin dvorin Kikaševin. I sve to unatoč tome da se danas živi bolje nego ikada. To van je ista nelogičnost ka što van je reka Miro Brstilo, u selu čudo neoženjenih momaka, a ni jedne usidilice – pripovijeda Bogoslav Džaja.

Mnoge supruge onog vremena ipak su ostale u selu upravljajući cijelim domaćinstvom. Rijetke od njih su još žive. Jedna je i 83-godišnja Ivka Čagalj. Prisjeća se ne baš slavnog životnog razdoblja kada se živjelo od šačice rašćike i komadića kruha, ako ga je uopće i bilo.

Nasitila se kao i Joe Amerikanac pure i varenike, danas je po njoj "može i đava odnit", a više od svega se sjeća teškog rada i truda. Orala je i žela, podizala i svoju i jetrvinu djecu, jer joj je jetrva mlada umrla, kopala i nosila i remetom bila i da onda nije došao pop, umalo je i – vjenčavala.

–​ Dašta. Obukla ja onu popovsku mantiju kad evo ti mladenaca isprid crkve. Nego "zajeba" me pop, taman ulazi u crkvu. Svuci onu haljinu i biž, a malo mi je falilo. Sve san radila, je l' tako Boćo – obraća se svako malo naša sugovornica susjedu Bogoslavu iako je skoro pa dvostruko mlađi od nje.

Čini se da je veliko povjerenje koje polaže u njega, istim žarom kao što je "Šalom virova Matan efendiji".

– Sinko moj, sve pamtim ka kampajuter. Kadeka se sitim onih dana i onih popločanih kućica, dima sa komina. Čekala svog dragana iz Njemačke ka Boga. Radilo se od srca i ništa ti nije bilo teško. Onda je i Bog pomaga. Kada bi muško ulazilo u kuću, bilo da je i dite, žene bi ustale iz stolice.

Ove danas spustile guzice, neće da se dignu ni svom ditetu da mu čašu vode daju. Danas se svak uvali u meko do ušiju, pa i one sve moderno, dupla cakla na balkonskim vratima, ceste prošarale, stranci dolaze u Imotsku krajinu se odmarat, mi i dalje kod njih zamarat i šta reći nego da ništa nismo naučili kroz cilu svoju prošlost. Bilo je i onda neradnika ili onih prosjaka od zanata.

Otišlo bi se radi posla do Imotskoga ili Omiša pa usput prosi da se kući ne vraćaš prazni ruku. Ponesi novu robu, pa putem kada sve obaviš šta tribaš, prišij stare zakrpe i na put Božji. Nije toga toliko bilo ka šta se priča, a da se nadmetalo je. Bilo onih okretnijih pa bi se natjecali ko će više kući prinit, a, sinko moj, šta vridi junaku da sa kukavicom megdan dili, je l' tako Boćo – opet će baka Ivka i nastavlja:

– Nije danas sve loše. Ova mlada načelnica iz Lovreća puno je dobra napravila za naše selo. Nismo više brabak na cidilu, nije nam potriba nadmetati se sa svojim susidima ili kako pisma kaže Medov Dolac, Grabovac, malo dalje Šestanovac. Sada mi vodimo, ne triba više derat opanke po našim selima skrivenim u suhozidinama i gomilama iskrčenog kamenja sovure, već asfaltnom cestom za čas si di god poželiš. Ooo.. da se je iz groba dignit Kikašu i Škiji, Bože moj, di bi im bio kraj. Cili svit bi se zva Medov Dolac.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
07. kolovoz 2021 05:55