Tko kaže da se ne može živjeti od poljoprivrede, tko tvrdi da se pokraj plodne zemlje Imotskog polja mora ići raditi u Njemačku, Irsku ili neku drugu zemlju?
Ako takvi imaju neobrađene površine u našem polju, a traže kruha izvan Hrvatske i žale se zašto nema(ju) posla, onda su u velikoj zabludi. Istina je da treba neke stvari urediti u samom sustavu poljoprivredne politike, ponajprije osiguranje otkupa domaćih proizvoda, ali onaj tko se okrene zemlji i spreman je zasukati rukave ima zajamčenu budućnost.
Ovo bi bio sukus razgovora s trojicom imotskih poljoprivrednika, vlasnika obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, koje smo zatekli u polju u Vinjanima Donjim kod Imotskog. I u rano poslijepodne kada se živa u termometru popela na 30 stupnjeva. Sva trojica su radila oko svojih nasada - paprike, krumpira, rajčica i lubenica.
Nikola Radeljić, Andro Škeva i Slaven Bilopavlović pokraj svojih drugih svakodnevnih poslova okrenuli su se poljoprivredi.
- Definitivno me okupirala poljoprivreda. Nastavljam tamo gdje mi je stao otac koji je zemlju naslijedio od djeda. Sramota je bilo ostaviti zemlju u ledini i predati je korovu. Krenuo sam s hektar i pol, a mogao bih to dignuti i na tri hektara, zasadio sam paprike roge, krumpire i nešto lubenica, pa ću na jesen imati oko 60 tona visokokvalitetne robe. Govorim visokokvalitetne jer uistinu je naša paprika takva. Krumpira sam ću proizvesti oko 15 tona. I to kakav krumpir iz naše crvenice. I kada sve to proizvedem dolazi pitanje svih pitanja - kako to prodati - pita se Radeljić.
Prema njegovim riječima, tu nastaje problem. Građani vide kako se u prodavaonicama trgovačkih lanaca, ali i u manjim dućanima već mjesecima nudi "mladi" krumpir iz Egipta ili s Cipra, imotski poljoprivrednici primorani su na snalaženje kako bi došli do kupaca.
- Danima moram dežurati na splitskom TTTS-u ili prodavati krumpir od vrata do vrata da bih došao do krajnjeg korisnika. Da imamo ovdje otkupnu stanicu i da znam da ću moći svoj zdravi proizvod odmah predati, pa i po nižoj cijeni, išao bih na proširenje proizvodnje. Poljoprivrednicima treba netko jamčiti otkup. Tko bi to mogao? Možda neka zadruga, možda bi Grad mogao tu nešto učiniti, ne znam. Međutim, jedno znam, a to je činjenica da je moj, kao i krumpir mojih susjeda toliko dobar i zdrav da mu ne može konkurirati uvozni - dodaje Nikola.
Njegov kolega Bilopavlović ove je godine zasadio 40 tisuća sadnica paprike roge koja se u Zagrebu proda u nekoliko dana, a na TTTS-u je svi traže.
- U pravu je Nikola kada govori o otkupnoj stanici ili zadruzi. Bila je u nas zadruga, dobro se krenulo, pa je onda propalo. Kada bi bio organiziran otkup, a sutra možda i prerada, to bi bilo odlično. Tada bih i ja povećao broj sadnica. Nas trojica ćemo na jesen isporučiti tržištu oko 200 tona raznih povrtlarskih kultura, paprika, rajčica, krumpira i lubenica.
To je za nas trojicu respektabilna količina, a da je otkup zajamčen, mogli bismo još toliko. Tvrdim da se od ovoga može lijepo živjeti i da ne trebaju neki naši susjedi i prijatelji tražiti posla izvan Hrvatske. Istina, treba raditi. Ja sam svaki dan u polju. Uvijek trebate biti uz svoje nasade. I onda dođe vam berba, tražite radnu snagu da vam pomognu, dajete 30 kuna satnicu i hranu, a nema nikoga da se javi - veli Slaven.
-To je to - nadovezuje se Andro Škeva, pa domeće:
- Neće vam mladi na zemlju, a njive im uhvatio korov. Ovdje u Vinjanima Donjim zemlja je vrhunska, kanali za natapanje puni vode su blizu. Bježe mladi od zemlje, a u fazi branja za desetak dana može se zaraditi i do tri-četiri tisuće kuna, plus hrana, ali ne možete naći nikoga.
- Zapišite i ovo - ističe Nikola, pa dodaje:
- Ima i naših susjeda iz zaseoka Bušići, mladih ljudi koji se bave poljoprivredom. I oni imaju isti problem, a to je plasman. Da ne napredujemo u poljoprivredi, to se ne može reći. Nas trojica smo tražili i dobili po 15 tisuća eura iz EU-a za nabavku strojeva, a ja sam dobio od Grada deset tisuća kuna. I ove godine ćemo se prijaviti. Znači, kreće se prema boljem, samo da je riješiti otkup, sve bi bilo lakše i optimističnije.
Uz spomenutih 200 tona s njiva trojice naših sugovornika, desetak njihovih susjeda u Vinjanima mogu proizvesti isto toliko, a gdje su njima slični iz Runovića, Zmijavaca ili Prološca. Riječ je o količinama koje bi mogle zadovoljiti široko tržište Dalmacije, pri čemu neke kulture ne bi trebalo ni uvoziti.
Primjer mladih poljoprivrednika iz Vinjana Donjih daje putokaze da se nešto treba mijenjati. Uostalom, tek što nisu krenuli isplate iz nove EU-ove financijske omotnice od 2021. do 2027. godine. Na prvi pogled, novca ima k'o u priči, samo ga treba uz uredne i realne projekte dovući u Imotsku krajinu. U poljoprivredu ponajprije.
