StoryEditor
ZagoraŽENE, NEMA PREDAJE!

Ni Imoćanke više ne šute o zlostavljanju! ‘Nisi sama, nisam tražila‘, kampanja je koju provodi i Božena Pandža, imotska profesorica...

Piše Braco Ćosić
13. lipnja 2021. - 22:44

U kampanji "Nisi sama, nisam tražila", pokrenutoj od grupa aktivistica nakon silovanja srpske glumice Milene Radulović, a koja je na noge digla mnoge udruge za prava žena, vrlo aktivno djeluje kao mentorica i podrška ženama koje su proživjele bilo kakav oblik nasilja Božena Pandža iz imotske Ekonomske škole.

Profesorica njemačkog i engleskog jezika, sudska tumačiteljica, književna kritičarka, doktorandica književnosti i kulturnog identiteta na Sveučilištu u Osijeku te germanistike na Sveučilištu u Mostaru, svojim javnim istupima, davanjem podrške i pomoći ženama, stekla je nemale simpatije imotske javnosti, posebno žena.

Sami biramo...

U Imotskoj krajini gdje se, ruku na srce, još može negdje i čuti poneki Matan i njegovo "uredovanje" Nuše, Boženina aktivnost svakim danom dobiva sve više simpatija. Budući da je kroz svoju naobrazbu nailazila na mnoge tabu teme, zaintrigirana je i holokaustom, pa se kroz književnost dotakla problematike mladih, proučavala psihoanalitičke i feminističke teorije, problematike mladih u određenim dramama njemačke književnosti, procesima odrastanja, upoznavanje sebe i svijeta oko sebe. Također, seksualnost, izloženost drogama, homoseksualnost među mladima kao često zapostavljeno pitanje, bili su joj itekako zanimljive teme. Pravimo se ponekad i slijepi i gluhi na nešto što se odvija među nama, govori često Božena Pandža.

image
SHUTTERSTOCK

Kako ste se odlučili na ovaj konkretni korak pomoći ženama?

- Više od 20 godina volonterka sam Crvenog križa, gdje sam stekla osnovne vrijednosti međuljudske tolerancije, prihvaćanja i jednakosti bez obzira na vjeru i naciju, što kasnije proširujem kao dvostruka stipendistica Fondacije "Konrad Adenauer". Mogu s ponosom reći da sam dijete te Fondacije koja mi je proširila već otvorene vidike, obrazovala me i usmjerila na put kojim se danas bavim, a to nije samo znanost nego i borba za prava svakog pa i najmanjeg pojedinca, žena koje su nerijetko prepuštene same sebi, koje i dandanas, koliko god bili moderni i trudili se to biti, trpe nasilje, uznemiravanje, ponižavanje i nejednakost. Baveći se znanošću kroz psihoanalitičku i feminističku teoriju shvatila sam da ono čime se bavim u književnosti postoji i dandanas oko mene, i to me potiče da se uhvatim ukoštac s onim što svi najčešće izbjegavaju. Baviti se ženskim pitanjem jednostavno je u književnosti, što i nije slučaj sa stvarnošću. Motivacija nije samo suosjećanje sa ženskim rodom, nego i reakcija na bilo kakvu vrstu nasilja koja ne mora biti nužno fizičko, nego pak psihičko, ekonomsko, emocionalno, sve vrste seksualnog uznemiravanja, pri čemu nije bitno o kome se radi. Čovjek je čovjek, a žrtva je uvijek žrtva bez obzira na vjersku, rasnu ili nacionalnu pripadnost. Mi pri tome sami biramo hoćemo li biti promatrači, žrtve ili sudionici.

Nejednak status

S nekoliko primjera, kažite - što žene najviše muči?

- Neki bi rekli da nas žene uvijek nešto muči te da smo uvijek nezadovoljne, ali počevši od same točke da su žene te koje rađaju, ostaju kući, brinu se o obitelji i upravo zbog toga nemaju prilike za jednak poslovni status kao muškarci, žene osim što se u današnje doba u kulturi modernog bore s kultom silovanja, nailaze i na prepreke tog tipa. Iz razgovora sa ženama koje mi se obraćaju problematika ostaje uvijek ista - seksualno uznemiravanje, problemi egzistencijalne naravi zbog kojih ne može ostaviti nasilnika, silovanje o kojem žene progovore tek nakon niza godina i nemogućnost da se i njihov glas čuje.

Koliko vam se žena javilo iz Imotske krajine i koji su im najčešći problemi?

- Uglavnom se javljaju žene koje se odlučuju progovoriti anonimno o vrsti seksualnog nasilja i koje ne žele više šutjeti, koje su bez pravne i psihološke pomoći i nerijetko ne traže ništa, nikakav oblik pomoći osim obične potpore "nisi sama", "shvaćamo te", "nisi jedina", "nisi tražila"... Inicijativa dobiva određeni značaj u društvu te se sve više pojedinaca i udruženja angažira kako bi se unaprijedila rodno-pravna zaštita žene, te osiguravanje uvjeta ravnopravnih muškarcu. Sve priče su anonimne i u vlasništvu su kampanje.

'Život mi je propao'

Evo ispovijesti nesretnih žena:

"Ne znam kako izdržati ni kome se obratiti. Doživjela sam seksualno maltretiranje u djetinjstvu o kojem policija ima zapisnik. Rekli su da će me kontaktirati, ali nije nitko. Zvala sam više puta, ali uvijek s odgovorom da se na tome radi. Onda su nastupili i bračni problemi. Muž se kune da me voli, ali iz dana u dan gledam kako održava odnos s bivšom djevojkom. Imam osjećaj da mu služim samo za ispunjavanje bračnih obaveza. Jesam li zaslužila da za godine maltretiranja koje sam proživjela nema pravde i da mi se i dalje slično u braku događa? Trenutno sam došla do toga da ne želim živjeti. Psihijatri mi propisuju samo antidepresive, ali me oni uspore da ne mogu ni raditi normalno. Tko mi može pomoći? Ne želim više živjeti."

Druga tužna priča: "Živim s nasilnikom godinama i imamo dijete. Ne tuče me onda kad ne pije. Izbjegavala sam pozive i policije i Hitne pomoći jer me strah što će se dogoditi s djetetom. Išla sam u Centar za socijalnu skrb dosta puta na razgovor, ali nisam dobila rješenje kud otići i kojim putem ići. Rado bih otišla kad bih imala gdje. Roditelji su mi umrli, a sama sam bez posla i bez krova nad glavom. Prisiljena sam živjeti s čovjekom kojeg mrzim i koji me zlostavlja. Moj život je ionako propao, strah me za moje dijete i posljedice koje će sve to ostaviti na njega. Od kuda krenuti i tko mi može pomoći? "

image
Božena Pandža
Braco Ćosić

Dužni smo brinuti

Iz vaših saznanja ima li Imotska krajina povećanje broja nasilnika u obitelji?

- Javljaju nam se anonimno žene iz cijele regije i jednak problem muči onu ženu u Zagrebu kao i onu u Imotskom. Sretna sam što se javljaju naše žene koje podupiru borbu protiv seksualnog nasilja i koje su u većini jer uistinu žena ženi ne smije biti vuk. Žena ženi mora biti prijatelj, oslonac i potpora i to je upravo ono što provodimo. Neke ne traže nikakvu pomoć već samo podršku i uho koje će ih saslušati. Na to smo na kraju krajeva pozvani svi kao ljudi. Ponosna sam Hrvatica, katolkinja, i samim rođenjem smatram da nam je dana dužnost ne brinuti samo o sebi nego i o drugom/drugoj bez obzira tko bio/bila. U ovom slučaju radi se o ženama, ali moramo kao društvo zajednički reagirati na bilo kakav oblik nasilja bez obzira među kojom grupom on bio. Možemo graditi i sigurne kuće i centre, voljela bih da ih ima više, ali to neće riješiti sve naše probleme. Nije samo cilj smjestiti ženu u sigurnu kuću, žena mora ostati u svojoj kući s tim da joj se osigura egzistencija, a s nasilnikom postupiti kao sa čovjekom koji je počinio zločin. Sami možemo početi od toga da pomažemo žrtvama te se razvijamo kao društvo koje će imati prije svega rodno osjetljiv proračun i da nailaskom na nasilje, ovaj put naglašavam silovanje, ne marginaliziramo žrtvu i prisiljavamo na cjeloživotnu šutnju, nego da empatijom poboljšavamo sebe i svijet oko sebe.

Edukacija djece

- Djecu u školama potrebno je također educirati, ne samo kako se zaštititi od nasilja ili prepoznati nasilnu osobu, nego od najranije dobi stvarati u njima osjećaj brige za druge. Kasno je o nasilju pričati kada do njega dođe, treba poduzeti sve moguće korake prevencije. Žrtvama ne možemo i ne smijemo dopustiti da se osjećaju odbačene i same. Trebamo pokušati uvjeriti ih da nakon preživljene traume svijet nije stao, da će naići netko u čijim očima su najveće, te da nakon svake kiše izlazi duga. I svim ženama koje su same, koje su zatomile svoju traumu koja je možda oblikovala njihov daljnji život uvijek poručujem da se bore, te da svojom ispoviješću spase neke druge mlađe djevojke, zaštite od silovanja, uz poruku da "nisu same" i da "nisu tražile".

COVID-19 I IZOLACIJA. Nasilja nad ženama više je 20 posto

 

Upravo pandemija koronavirusa dovela je do povećanja nasilja nad ženama za više od 20 posto. Te su žene bile prepuštene same sebi jer je rad kriznih centara i sigurnih kuća zbog korona-uvjeta bio ograničen. Sama izolacija probudila je u ljudima animalne instinkte i agresiju.

Ključno je da se na svako nasilje mora reagirati te da je pomoć potrebna i žrtvi i počinitelju - veli prof. Božena Pandža.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
31. srpanj 2021 01:11