Kaže se u Imotskoj krajini da se dobrota dobrotom vraća ili da se dobro djelo nikada ne zaboravlja. Upravo ove stare izreke itekako su se afirmirale u jednoj istinitoj priči koja će po svemu sudeći opet nakon pola stoljeća ispričati pregršt ljudske dobrote i prijateljstva. No krenimo redom. Prije nekoliko dana na mail Radio postaje Imotski pristigao je jedan zanimljivi tekst iz Švedske. Pisao im je Šveđanin po imenu Tomas Torbjörnsson. Kako je došao do maila imotske radio postaje to samo on zna, ali njegove riječi su itekako zanimljive.
Planiram, piše Šveđanin, posjetiti Grubine kako bih se prisjetio nezaboravnog putovanja koje sam doživio prije 50 godina.
- U srpnju 1973. godine, kao 17-godišnjak, putovao sam Interrail kartom sa svojim prijateljima. Tijekom vožnje vlakom iz Austrije za Split, grupu od 14 putnika mladić iz Grubina pozvao je na druženje u njegovo mjesto. Po dolasku u Split, grupa se odmah uputila autobusom prema Grubinama i stigla je kasno navečer. U selu su nam priredili srdačan doček s tek pečenim kruhom, obiljem vina i sušenog mesa. Slavlje je trajalo do zore. Sljedećeg dana posjetili smo Modro jezero, a i te je večeri uslijedila nova proslava. Imam mnogo snažnih sjećanja na srdačne ljude iz sela i sačuvao sam nekoliko crno-bijelih fotografija ljudi koje sam tamo upoznao- prisjeća se Torbjörnsson, koji nam je poslao fotografije iz Grubina.
„Bilo bi sjajno ako biste mogli objaviti da vidimo sjećaju li se ljudi posjeta tinejdžera iz 1973. godine. Nadam se da ćete uspjeti identificirati neke od ljudi s fotografija“, stoji u mailu kojega je Tomas uputio Radio Imotskom.
Na fotografijama su neki od ljudi koje je upoznao, poput muškarca s brkovima, koji ih je pozvao i vodio po selu. Prema njegovu sjećanju, taj muškarac je tada radio u Njemačkoj i vratio se tamo nakon praznika.
Na fotografiji je također jedna djevojka koju su svi zvali Anka, no osim toga, Tomas se ne sjeća imena drugih ljudi. Ovoga rujna Tomas planira ponovno posjetiti Grubine i provesti šest dana u Splitu sa svojim prijateljem. Namjeravaju unajmiti bicikle i provesti vrijeme istražujući županiju. Jedan dan posvetit će posjetu Grubinama, a nadaju se i da će pronaći neke od ljudi s fotografija te se prisjetiti nevjerojatnog dočeka koji su im pružili prije 50 godina.
"Bio bih oduševljen kada bih se susreo sa starim poznanicima. Želim zahvaliti stanovnicima Grubina na gostoprimstvu i prijateljstvu koje me je oblikovalo kao osobu i ostavilo neizbrisiv trag u mom svjetonazoru“, zaključuje ovaj švedski turist.
Koliko je ova objava na malom lokalnom portalu imotskog radija legla čitateljima, svjedoči činjenica da je u samo dva dana taj tekst pregledan više od 15 tisuća puta.
Nama je ostalo, čuvši za tu priču pronaći čovjeka iz Imotske krajine, točnije iz Grubina, koji je to sve “zakuhao”svojom dobrotom, imotskom gostoljubivošću, te tako preko Šveđanina i sigurni smo i njegovih živućih prijatelja, itekako afirmirao ne samo sebe, već i svoje Grubine, Imotsku krajinu, konačno i Hrvatsku. Dakako da se iz fotografija koje je snimio Tomas u crno bijeloj tehnici vidi njegov smisao za fotografiju, ali i njegova želja da ih nakon 50 godina sačuva, nadajući se kako će preko njih vidjeti ponovno čovjeka koji mu je ostao duboko u srcu.
I eto mi pronađosmo toga čovjeka.On se zove Anđelko Kujundžić “Đelo”,1952. godište, iz Grubina je, umirovljenik s njemačkom mirovinom. Tamo 1968. otisnuo se u Stuttgart u Njemačku na rad. Uspjeli smo uz pomoć njegovog nećaka Denisa Kujundžića,poznatog likovnog umjetnika, sjesti uz rijeku Vrljiku gdje mu se kako kaže odmori duša, te popričati o ovom neobičnom pismu Tomasa Torbjornsonna. Pijuckajući hladan gemišt sa svojim nećakom, Anđelko odmah započe priču.
- Da, čitao sam, znam za to, zvali su me mnogi prijatelji vidjevši moju sliku kada sam imao 21 godinu i kada sam kao mladić krenuo u Njemačku na rađu, onda za nas Imoćane jedino sigurno radon misto. Viruj mi, prijatelju, draže mi je ovo što napisa taj Šveđanin, nego da mi je neko dao 2 milijuna eura. Neš virovat!? I jedva čekam vidit toga čovika.Vidiš kako i ti ladni ljudi imaju dušu i pamte dobro. Svaka mu čast, veli Anđelko i nastavlja:
- Kako se ne bi sićao?! Vraćao sam se vlakom iz Njemačke na urlap, na odmor, 21 godina pun volje za život, a željan mojih Grubina. I u vlaku se ukrcaše, mislim, šest mladih ljudi, tri muška, tri ženske...Vidim plavi, blidunjavi... mora da su gori iz Skandinavije. Jedan od njih govorio je njemački pa sam brzo uspostavio kontakt. Bili su to studenti, krenuli put Hrvatske na naše more, a stanica im bijaše Makarska. Vidim nisu baš pri novcu, rekoše mi da su iz Švedske do Austrije stopirali. I ja, rič po rič, objasnim da je moj kraj vrlo blizu Makarske i da ću ja njih svih kada dođemo u Split, autobusom dovest do mojih Grubina. Ma svidili su mi se. Kažem ja njima da je Makarska lipa, da ima more, ali da moj kraj ima lipi jezera, lipi mista, lipa pršuta, dobra vina i da će vidit kako će ih primit moji ljudi. I tako ti mi došli do Splita i dok smo čekali autobus za Imotski ja nji počastio. Platio im i karte do Grubina. Mislim, studenti, nemaju odakle, a ja pri marki, radio i zarađivao. I došli mi u Grubine, pita ćaća odakle ih sine dovodiš. A ja kažem, upoznao ih u vlaku, dobri momci i cure i obećao ih počastit.
A pokojni moj ćaća bio ko i ja, druželjubiv, dao bi ti zadnji zalogaj. E, još nešto. Kada smo se autobusom spuštali niz Kljenovac i Berinovac i kada su ugledali naše zeleno polje, tamo se bili IMotski,doli plavi Prološko blato, vijuga Vrljika, oni nisu skidali pogleda, gledali otvorenih usta. I unda smo ih smistili u našu staru kuću di smo i mi živili. Usko je, ali bilo mista koliko oćeš. Smistili se gore na sam vrh kuće, a doli u kužini su blagovali. Bilo je domaćeg kruva ipod saća, pa ćaćina pršuta, povismena... A vino, sedam jezika govori, pravo naše Kujundžića. I moji ti prijatelji jedu i piju i ništa im jasno da je to sve mukte. I ostali su tu večer spavat, ujutro im želja biše pogledat ono polje, jezera, rijeku Vrljiku. Tako su bili na Modrom jezeru, na Dva oka izvoru Vrljike, pa na Prološkom blatu. Kada su se vratili oet su bili naideni i napiti. Otišli su uz zagrljaje i zahvale i nikada ih nisam poslin video, evo do prije neki dan kada sam pročitao da me traže. Ma ko to može platit, veli nam Anđelko Đelo Kujundžić koji sada s nestrpljenjem čeka toga Šveđanina kojemu je sada 67 godina, da ga opet ugosti u Grubinama.
A nećak Anđelkov Denis pripomenu kako je njegov djed Josip Jozo, poznat ka Đuzepe, bio poznat čovjek po dobročinstvu, te da je njegova kuća uvijek bila širom otvorena I za putnika namjernika I za sve u selu.Tko je god došao ili prošao pored kuće bijaše pozvan na čašu vina.
I nakon ove priče s Anđelkom prilikom odlaska, on se sjeti da je o njemu I njegovim prijateljima članak napisao u ondašnjoj Imotskoj krajini novinar Ivan Gudelj Brko i da su mu mnogi ljudi čestitali na prijemu švedskih turista. I eto 50 godina poslije u Imotsku krajinu dolaze sada I švedski turisti, uživajući u gostoprimstvu Imoćana, ne znajući da je dobrota jednog Grubinjana zapravo bila preteča imotskog turizma temeljena na domaćinskom iskrenom gostoprimstvu.
Dobro se dobrim vraća, rekli bismo, eto Ii mi, s nestrpljenjem čekajući taj susret u rujnu Tomasa Torbjornsonna i Anđelka Đele Kujundžića. To treba vidjeti I zapisati!
