Kada je prije nešto više od tri mjeseca stigao u Milnu na otoku Braču kao sezonski čistač ulica tamošnje komunalne tvrtke "Meštralun", Nadir Mukhtar bio je prava atrakcija. Onako tamnoput, vječno dobre volje, susretljiv i s odličnim znanjem hrvatskog jezika.
Čudili se Milnarani odakle mu beprijekoran izgovor pa ga stalno nešto zapitkivali, želeći se osobno uvjeriti u ono o čemu priča cijelo mjesto - momak savršeno priča hrvatski.
- Je, bilo mi je smiješno kako se oni tome čude, pa su mi svi prilazili, i domaći i strani. Napričao sam se sa svima o svemu i svačemu, upoznao puno ljudi. Onda bi im po sto puta iznova prepričavao kako sam se rodio i odrastao u Sisku, gdje mi je još adresa.
Otac mi je podrijetlom iz Sudana. Doktor je znanosti, smjer crna metalurgija, pa ga je studij odveo u Zagreb i Sisak, gdje je upoznao moju mamu, prevoditeljicu. Valjda od tih gena brzo učim jezike. Uz hrvatski, govorim i druge jezike, engleski, njemački, čak i malo talijanskog...
Kako sam po struci kuhar i konobar, puno sam radio sezonski po obali i otocima, Pag, Vir, Rijeka, Zadar... Naučite svašta u životu. No, konobarenja mi je dosta. Gosti se napiju, provociraju, razbijaju, samo problemi, a svi misle da dobro zarađujete, imate dobru manču, napredujete. Meni je taj posao došao preko glave. Ovo što sad radim, kao čistač ulica, posve je drukčije i ljepše - uvjerljivo nam govori Nadir, Natko ili Nani kako ga znaju zvati.
Upoznali smo ga na njegovom radnom mjestu - na rivi u Milni, gdje je na dogovor stigao svojim svakodnevnim prijevoznim sredstvom - trokolicom za čišćenje. Kapa naopako, majica kratkih rukava preko one s dugim, činio nam se kao kakav reper.
- To je slučajno tako. Vruće je i meni, ali alergičan sam na oleandar, pa uvijek nosim dugi rukav. Ne tjeram vam ja nikakvu modu - smije se Nadir, koji broji svoje zadnje dane babljeg ljeta u ovom otočnom mjestu, jer mu istječe ugovor o radu.
I kod kuće, u Sisku, radio je sličan posao, čistio ulice, cijepao drva, znojio se na raznoraznim javnim radovima, a ni sada ne stigne previše uživati u čarima malog turističkog mjesta.
- Nemam vam ja vremena ni za provode, ni za cure. Posla uvijek ima, a odmarat ću se kada sve završim. Evo, danas mi je četrdeset i prvi rođendan, a nemam kad ni slavit. Pa, došao sam ovdje raditi a ne ljetovati i ne žalim se. Naučio sam da je teško zadržati posao, pa ga treba čuvati dok traje.
U Sisku me ne čeka posao, pa moram iskoristiti ovo dok radim. I nije mi teško. Dižem se rano ujutro jer mi smjena počinje u pet, odnosno šest i do podne moram obići cijeli potez od Pantere na rivi do Vlaške. Ima tu šta za radit! - veli Nadir.
- Znate šta sam primijetio: domaći su pažljivi prema svom mjestu, čuvaju ga od smeća, ali zato turiste nije briga, one s brodova najviše. Samo izbace smeće s broda na obalu i nestanu, pa ti Nadire kupi za njima! - kritizira naš sugovornik nesavjesne nautičare. Unatoč svemu, priznaje da je posao čistača ulica zaista zavolio, baš kao i samu Milnu, njezine stanovnike pogotovo.
- Ljeto u Milni mi je bilo odlično! Ljudi su ovdje drukčiji. Nema kod njih da ti nešto glume, sve ti iskreno kažu u lice, neće ništa prešutjeti, a vole razgovarati. Srećemo se svaki dan, svi lijepo pozdrave. Ne bih se bunio kada bih ostao ovdje...
E, onda bih morao naći i ženu, a možda bih našao vremena i za lovit ribu. To vam je moja velika ljubav. Ovih par mjeseci nisam stigao ni udicu bacit s rive, a kad sam doma, uvijek idem lovit po rijekama i dobro mi ide - kroz osmijeh će Nadir, pozdravljajući usput prolaznike i javljajući im se poimence.
- To je stvar odgoja. Mene su moji učili da uvijek treba ljude u prolazu pozdravit. Tako im olakšaš dan, bar trenutak, i onda kada im je teško. I meni zna nekad biti težak dan, nisam ni ja od kamena, ali to ne pokazujem. Samo nabacim osmijeh, bacim neku dosjetku i svi se smiju i ja s njima. Sve je tako lakše - reče vrijedni Nadir i pozdravi nas uz osmijeh.
Sjedne na svoju biciklu i nestane iza ugla, gdje ga za pokupiti čeka hrpa otpalog lišća.
- Jesen je, ima se šta čistit - dobaci nam za kraj.
