‘U Slimenu se muškima ne da ni dicu praviti’

Gledamo ga gdje se k nama penje.
‘Dobar dan’, veli. ‘Dobar dan’, šapćemo.

Je li moguće da je to on?! Jest, on je. Nema tko drugi biti. Njegove su to duge i guste obrve, a njegov je i osmijeh, jest, baš njegov, budalasto zaigran i dječački nevin.
‘Dobar dan’,  još tiše ponavljamo pozdrav. A on sluša, pa se smije. Pa šuti. Pa se smije, pa se penje. Pa sjedimo skupa na vrh brijega i smijemo se. A najradije bismo plakali. Samo što na Slimenu nema tko ni zaplakati. Bešike su prazne, a muški sve rđaviji. Pa onda i ne čudi što je slimenskim curama selidba stalno na pameti.

‘Čovjek je neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se rastati od sebe’ uči nas i zove, a mi žurimo - treba tekst i fotografije urednicima predati - pa odbijamo poći za njim, pod ona dva jablana što čuvaju Pupačića dvore i pokazuju put do pjesnikove kuće. Ako uopće još ima koga kome su pjesnici potrebni.

U kući Tadije Tadića rijetko viđen prizor - dječja kolica i igračke /VLADIMIR DUGANDŽIĆ/CROPIX

‘Neću više mučat’

- To ste kod Pupačića bili? Našeg Josipa?
- Kako znadete?
- Jesan star, ali nisan lud, niste valjda zbog mene na Slime došli - ruku nam pruža Tadija Tadić.
Dobar je Tadija domaćin, ali mračan, vidi se da ga nešto muči. ’Muči, rekla san ti! Šta ti triba šnjimen se kačit ‘, kori ga žena.

- Neću više mučat! Došlo je vrime da se počne govorit! Vi na Slime došli zbog dice, a dice nema. A ako se dikoje i nađe, ka u moje ćere, onda slobodno napišite da će pocrkat od smrada!
- Kakvog smrada?
- Eno van klaonice. Nu je, u sri sela - pokazuje Tadija prema dvorima Mile Mesara, drugog znamenitog Slimenjanina.

- Stoka se po vazdan krivi, a on je kolje ka da u selu žive duše nema. Pitan se dokle ćemo to trpit, šta se svi tribamo iselit da Mile more radit šta ga je volja?! - grinta Tadija, a do njega kolica i kutija puna dječjih igračaka.
- Blago vam se, ovo je na Slimenu teško vidit.
- To mi je od ćerine dice. Ženske se još i oće udat, ali muški su ajme majko. Ima u selu baren četrdeset momaka šta su prošli 25 godina.
- Pa šta rade?!
- Dicu sigurno nisu!

U pravu je Tadija. Don Jure Naranča to najbolje zna. Ove godine je samo jedno dijete krstio. Malu Petru Pupačić.
- Ćaća joj Zoran, a mater Ivana. Dobri ljudi. Mogli bi i oni odovle uteć, ali neće. Znaju šta valja - govori don Jure i priznaje da ga je strah.
Slime će, eto zašto se boji, nestati. Sad je u mjestu tristo duša, a drača na sve strane bode.

- Svi oće priko Dubaca doli, niko neće gori. A misto je lipo da lipšega teško možeš nać. Sve ima, i Cetinu i polje. I more je na pet minuta s auton. Sve ovde može rest, i masline, i smokve, i loza, samo šta nema ljudi da se uvate motike - otvoreno će župnik.
- Eno, Podgrađe je isto ka i Slime, samo šta je u njih narod nekako življi, a ovi moji sve činidu ka da in se neće. Ne može čovik zamislit da ih ima šta neće ni da kumpire sadu, nego ih na pazaru kupuju - tužna je don Jurina propovijed.

Ispada da se Slimenjanima ništa ne da. Pa ni praviti djecu.
- Ima kuća di i po dva zrila momka čekaju da in ženska sama dođe - čudi se don Jure i ne propušta naglasiti kako su komunisti posebno bili Slime zapustili. Tjerali su, objašnjava, Slimenjane u Omiš, umjesto da na Slime, u mjesto bogato poput rajskoga vrta, tjeraju Omišane.
- Da je bilo tako, svima bi bilo bolje, a ovako bi sad vi od mene tili da popravin ono šta je odavno pokvareno - zaključuje 79-godišnji župnik. A s njime se slaže i Martina Utrobičić. A ona vam u selu dođe skoro poput svećenika. On misu drži za oltarom u crkvi, a ona za blagajnom u dućanu.

Idem nakon diplome...

- Majko, ovde su neki novinari i kažu da već dvi godine Slime nije dalo niti jednoga prvašića. Jel tako da to nije istina? - zove na mobitel.
- A majka zna? - rugamo se.
- Kako neće znat kad je učiteljica - propadosmo u zemlju.
- I? Šta kaže? - izvirujemo.
- Kaže da ste u pravu - sad ona propada.

Martina je studentica. Za udaju je, prijekorno nam veli, još rano, ali zato za bijeg sa Slimena, da ste samo vidjeli taj osmijeh, nikad nije kasno.
- Dašta ću se nego odselit. Čin diplomiran. Ovde, sve i da oću, ne mogu nać normalnoga momka. A bi li vi tili živit u mistu koje umire? - završava Martina, a mi, držeći se zanata, sebi u bradu spominjemo kako je Slime prvi put spomenuto 1382. godine i kako nekoć prvašima nije bio problem u Šestanovac na nastavu pješice ići.