Dalmacija Split

dobre vile Udruge MoSt

Dvije Splićanke velikog srca već tri godine skrivaju svoju tajnu: dođu u večernjim satima, tiho i bez pompe, a iza sebe ostave sreću na licu čovjeka koji je bio siguran da ga se nitko neće sjetiti

dobre vile Udruge MoSt

E pa to nije moguće, da u Splitu, u kojem se u svakoj kali zna sve o svakome, tri godine u najčvršćoj tajni ostane skriveno ime dvije naše sugrađanke, dobre vile što svakom beskućniku prihvatilišta Udruge MoSt za rođendan ispeku tortu.

Stižu u večernjim satima, bez pompe, tiho se popnu u prostor Udruge, priđu slavljeniku, čestitaju mu, predaju slasticu i prigodni darak. I tiho odu.

Brojni su ih novinari pokušali privoljeti za razgovor, nije im uspjelo. Nebrojeno puta su ih pokušali fotografirati za Facebook Udruge, no nisu se ni tu željele odati. A onda su nekim čudom odlučile skinuti veo s gradske misterije, i za Slobodnu Dalmaciju ispričati nam ovu prelijepu humanitarnu priču. Pa neka vam se same predstave:

- Ja sam Ana Munitić, imam 32 godine. Radim kao knjigovođa – rekla je prva.

- A ja sam Marina Boroz, 30 mi je godina i učiteljica sam u osnovnoj školi – evo nam i druge vile.

- Rodice smo, cijeli smo život skupa, zajedno smo odrasle. Torte smo počele peći prije tri godine jer smo ljude bez doma, bez obitelji, željeli razveseliti na dan koji svi mi ostali slavimo u društvu najdražih. Željeli smo da znaju da netko i na njih misli - ovo su nam ispričale zajedno, jedna drugu skladno nadopunjavajući.

A krenulo je od sudjelovanja u hvalevrijednoj akciji "O'la'la", u kojem su za štićenike Prihvatilišta kuhale večeru jednom do dva puta godišnje. To im nije bilo dovoljno, smatrale su da mogu više pomoći, pa su počele razmišljati što da naprave, u kojem pravcu da krenu. Pa su povezale rođendane i torte, popričale s članovima Udruge, te Lanom i Lanom iz "O'la'la" projekta. I već malo poslije toga u ruke su dobile rođendanske datume svih štićenika. Prvi popis kojeg su im dali u MoSt-u imao je 32 imena, za 32 rođendana.

Prva torta bila je posebna

- Ove tri godine, koliko pečemo torte, napravile smo ih stotinjak. No ona s brojem jedan, ta naša prva torta, posebno nam se urezala u sjećanje. Nju ćemo uvijek pamtiti. Marina je ispekla, radila je tortu prvi put u životu, bila je to čokoladna bomba - rekla nam je Ana.

- A pamtit ćemo je po tome što sam bila sva u panici kako će ispasti, s obzirom da sam prvi puta radila tortu. A što je bilo najsmješnije, budući da nismo imale prijevoz, u prihvatilište smo je donijele autobusom. Sto misli nam je prošlo kroz glave, hoće li se rastopiti, hoće li ostati živa, hoće li im se svidjeti – nadopunila je Marina.

Torta je ispala odlično, probale su je i same. Slavljenik kojem su je donijele pozvao ih je da mu se pridruže na malom slavlju. Pamte ga po odličnom raspoloženju, ali i iznenađenosti zbog neočekivanog dara. Uz razgovor im je ispričao i svoju tešku životnu priču. Priznaju i da na početku svoje misije nisu znale koliko će u njoj ostati. No, kako su rođendani prolazili i dolazili, torte čokoladne, voćne, sa sirom, svakojake, samo se redale. Zapravo su shvatile da im sve to pričinjava veliko zadovoljstvo. Veliku sreću.

- Tim je ljudima teško, nemaju dom, nemaju obitelj, nemaju nikoga. Lijepo je da imaju makar pomoć u prihvatilištu, ali opet, nemaju one svoje bližnje. Pa eto, makar da im mi olakšamo, pokažemo da neko misli na njih. Uz svaku tortu donesemo i mali dar, šalicu s njihovim imenom, šal, kapu, rukavice, čokoladu, bajaderu, neki detalj. Uglavnom je više muškaraca od žena. I nisu svi pričljivi. No nije ni važno, nama je drago da su to shvatili kao tradiciju. A i čujemo da ljude iz MoSt-a znaju pitati je li za neki predstojeći rođendan opet dolazimo u goste – vele.

Dobre vile

Tijekom ove tri godine MoSt-ove dobre vile su se udale, pronašle današnji posao, a veliku brigu oko sigurnog donošenja torte za sva vremena riješile tako što je Marina dobila auto.

Smiju se da sada više nemaju zgode s autobusnim i taksi prijevozom slastice. Uz put su u priču uvele i neke bliske ljude, pa ako slučajno na taj dan ne mogu prionuti poslu, uvijek uskaču mame, rodbina ili prijatelji. A kako se ova lijepa priča i proširila, onda su i prijatelji njihovih prijatelja poželjeli pripomoći.

- Pa nas tako često pitaju imamo li koji slobodan termin da uskoče umjesto nas. Zna se koji put dogoditi da se u nekoliko dana potrefi nekoliko rođendana, pa nam takva pomoć dobro dođe. Lijepo je osjetiti da nekome pomažeš. Ispuni te to. Poseban je osjećaj vidjeti sreću na licu čovjeka koji je sto posto bio siguran da se njegovog rođendana nitko sjetiti neće. Vidi se to u njihovim očima – vele Ana i Marina.

A znate zašto su skinule veo tajne i konačno, nakon toliko nagovaranja odlučile izići u javnost?

- Samo iz razloga što će naša priča možda potaknuti i nekoga drugoga na pomoć. Jer pomoć im treba, a ona može doći na razne načine. Samo zbog toga – povjerile su nam.

Naslovnica Split