Dalmacija Split županija

imanje u muću

Božin zeleni raj: 'Ljudi žele zdravu hranu i to im dajemo, ne uzgajamo tumore, samo voda i stajsko gnojivo. Dođu za vikend iz grada, ne možemo im pripraviti jaja, paprika, batata...'

imanje u muću
Paprike su baš tražene
Paprike su baš tražene
Na imanju Delića rađaju i dunje
Bože provjerava kakve je kvalitete kukuruz
Bože Delić na njivi pokraj bala sijena
Delići se uspješno bave i stočarstvom pa uzgajaju svinje
S batatama sam krenuo prije koju godinu na nagovor svoga susjeda, inače ozbiljnog proizvođača toga slatkog krumpira. Posadio sam oko petsto sadnica i iako još nije vrijeme vađenja, već je sve unaprijed rasprodano

"Samo će vječni rekreativci raditi u polju i biti vojnici. Slavonija će biti golf-teren, a tko previše radi uhapšen" – proročki su stihovi pjesme "Zimmer Frei" u izvođenju legendarnog Mile Kekina iz Hladnog piva, kojom se htjelo dočarati hrvatsku zbilju, u čemu su manje-više uspjeli.

Do prije koju godinu broj mladih istinskih poljoprivrednika na području Zagore brojio se na prste jedne ruke. Mnogi su se odselili, kuće zatvorili, polja obrasla u korov i draču. Svaki pozitivan primjer ostanka, k tome još zavrnutih rukava i ruku uprljanih crnicom, medijski je vrijedno popratiti. Jedan od tih, kako smo ih nekada voljeli zvati, težaka je i tridesetčetverogodišnji Bože Delić iz Muća. On nije jedan od onih entuzijasta s rokom trajanja koji tobože sade i siju zdravu hranu, pa kad završi povrtlarska sezona "uvuku" se negdje u toplo ne povirujuć više u svoj vrt do proljeća. A njegov i krajem rujna buja od života. Kukuruz, rajčice, paprike, blitva panjača, tikve, batate..., sve uredno i sve na svom mjestu. Reklo bi se, nekako drukčije, a opet princip je isti, sve su ostalo nijanse.

– Prije jedanaest godina moj otac Mate otvorio je OPG. Osim polja i svih tih povrtlarskih kultura koje vidite, u staji imamo četiri krave, desetak svinja, pedesetak kokošiju, ovisno o godini. Sve što proizvedemo, prodamo tu, na kućnom pragu. Brojni ljudi iz našega kraja otišli su u grad pa kada dođu za vikend, ne možeš im pripraviti jaja, poma, paprika, u zadnje vrijeme i batata. S njima sam krenuo prije koju godinu na nagovor svoga susjeda, inače ozbiljnog proizvođača toga slatkog krumpira. Posadio sam oko petsto sadnica i iako još nije vrijeme vađenja, već je sve unaprijed rasprodano. Ljudi žele zdravu hranu, bez pesticida i GMO pripravaka. Nismo i nećemo uzgajati tumore, nego ovako što Bog da, samo voda i stajsko gnojivo. Malo je ljudi koji se bave poljoprivredom, stoga nije problem prodati svoj proizvod. Potražnja za mlijekom i sirom je također velika, zna biti dana kada ne možemo namiriti sve naše potrošače. Hranu za životinje sami proizvodimo. Na nekih dvije i pol tisuće četvornih metara posijali smo kukuruz, onda nešto blitve panjače i tikve. Znači, potpuno smo zatvorili krug od sadnje do stola ili staje. Ništa ne kupujemo, sve potrebno imamo u svom polju. Nisam od onih koji se pokolebaju ako im jedne sezone prinosi podbace ili krave zasuše kada su steone ili imaju teliće; to nisu pravi zaljubljenici u zemlju i ono što nam ona pruža. U ovom poslu je bitna upornost i ljubav prema onome što radite i ako to radite priko neke stvari, džaba vam sve – iznosi nam Delić ljepšu stranu ove priče.

Doći do svega što taj mladi mućki poljoprivrednik danas ima, nije bilo nimalo lako. Najbolje to zna njegov otac Mate, koji je iz ničega stvorio pravi mali zeleni raj na zemlji, a Bože nastavio i dodatno ga oplemenio. Kupili su dva velika traktora i čak trideset raznih priključaka. Stotinjak tisuća kuna dobili su po mjeri 6.3. iz programa za ruralni razvoj, a utrošit će ih za daljnje unaprjeđenje tehnologije obrade tla i za postavljenje solarnih ploča na staje.

– Krenuli smo korak dalje, pa smo se uz pomoć LAG-a Zagora kandidirali za program ruralnog razvoja. Ako se i dalje namjeravamo baviti ovim poslom, potreban nam je novi, jači traktor, a solarnim panelima sami bismo proizvodili električnu energiju za staju. Trenutni kapaciteti za sada prate potražnju. Ako bude potrebno, proizvodnju ćemo podebljati i dodatno usavršiti – govori nam Bože Delić, ne izostavljajući pokojnu baku s kojom se odmalena naučio poslu.

– Otac i mater su radili u Splitu, a mene i brata čuvala je baka. I tada smo imali dosta blaga, a trebalo je raditi u polju. Ona je ta koja je možda i najviše pridonijela da se danas ja i moja obitelj ne odvajamo od polja i da sam dokazao kako sam njezin dostojan unuk. Još nemam djecu jer sam se tek nedavno oženio, ali nastojat ću da i oni danas-sutra zavole zemlju i da je nikada ne napuste. Bogat je ovaj naš kraj. Šteta bi bilo zapustiti ove plodne njive i živjeti okovan asfaltom i betonom. Ne želim niti mogu prejudicirati nečije buduće životne odluke, ali volio bih da ljudi ostanu živjeti tu gdje su im korijeni – zaključio je svoju priču Bože Delić.

 

Naslovnica Split županija