U ovo vrijeme, kad Božić nije blagdan duha, vjere ili religije, nego komercijalni praznik trgovine duha, vjere i religije, trebali bismo makar nakratko, mjestimično ili sporadično, prizvati u prisoj pamćenja ono divotno sjećanje koje smo, prije siječnja i u siječnju, osjećali i proživljavali kao djeca, mladići ili djevojke.
Osjećali smo radost i osjenčavali joj perspektivu brojnim sadržajima, ali se ta bogatstva (duboko u nama pohranjena: jesmo li toga svjesni?) danas pričinjaju bilo kao tlapnja, bilo kao fatamorgana, bilo kao nota na odapetoj žici patetike…
Fine finaliter, baš pred zavrtnjem žrvnja koji ima pregaziti i prebrisati onaj dio dalmatinskog identiteta što je vrijedio i trajao stoljećima, ali istodobno i pred uspomenom na pretke koji su omogućili trajanje tih valera dalmatinske opstojnosti, dužni smo prisjetiti se segmenta njihova življenja, detalja na mutnoj slici naših sjećanja, masnog traga u gvašu hoda mrtvih nam prethodnika…
Omeđimo li nadnevke kalendarskog božićnog vremena – ili temporalnog odsječka što ga determiniramo s prefiksom usko božićnoga – primijetit ćemo kako su konstituente tog božićnog doba sazdane na onim famoznim Empedoklovim praelementima: vatra, voda, zrak i zemlja.
Da, sve počinje na Badnjak, kad se pali vatra, a završava u nedjelju nakon Bogojavljenja ilitiga Sveta tri kralja, što je blagdan Krštenja Gospodinova, dakle voda (a užežin Bogojavljenju katolici obilježavaju Vodokršće: blagoslivlja se voda kojom se doskora škrope domovi pri blagoslovu kuća i obitelji). Zemlja se, zajedno s mahovinom, u crkve unosi pri gradnji jaslica, a zrak prvi put udiše blaženo Novorođenče, tako da se poker iliti kvadrumvirat rečenih elemenata prapočela time savršeno zaokružuje.
Praskozorje Božića događa se u predvečerje Badnjaka. U Dalmaciji postoje Badnjak i badnjak; majuskola označava dan prije Božića, dan-nositelj ponoćke, dok minuskola predmnijeva oganj, vatru iliti krijes što se pali ispred ili postrance bogomolje. A užgimlje se u čimatoriju iliti šimatoriju (već prema tome pod kojim smo rebrom Dalmacije), tom nekoć groblju, bivšem groblju, često zatrpanom novim slojem zemlje ili šaližom od kamena.
Nije rijetkost da su gdjegdje, i gdjekad, stubokom prekrivene, i pokopane, te studene ploče od klesane stijene što ne nose ureza na sebi i ne pamte ni imena sahranjenika, a kamoli da bi namjerniku imale prenijeti davnu poruku identiteta onoga koga je od sunca, ta ploča klesanica, i zaklonila. Takvih je nevidljivih grobišta u Dalmaciji puno. Na tom mjestu, uz skute crkava, pali se vatra večer uoči Božića (kad zazvoni Zdrava Marija) i ne gasi se, ponegdje, sve do Tri kralja, goreći danju i noću. Najčešće se pale balvani od borovine.
Na Badnjak (iliti Badnji dan, Badnju večer ilitiga Bodnji don: opet ovisi o boku Dalmacije u koji smo zašli) izvodi se po crkvama jutrenja, odnosno pjevani incipit iliti invokacija što neposredno prethodi samoj liturgiji ponoćke, koja se sastoji od niza psalama i poslanica, svečanih pjesama i antifona, a sve završava svečarskim i majestetičnim napjevom "Tebe Boga hvalimo".
Dok se pjeva taj gloriozni himan, uzduž i poprijeko eklezija u otočnoj i uzmorskoj Dalmaciji prezbiter korača noseći u naručju kip Djetešca (lokalno: Ditića), a okupljeni puk cjelivanjem odaje počast tom omaterijaliziranom liku otajstva rođenja Bogočovjeka. Od otoka do otoka, od sela do sela; dakle, od župe do župe razlikuju se melodije kojima se pjevaju spomenuti "salmi" i "pištule", premda im je tekstualni predložak isti.
Treba ovdje reći kako se u našem narodu uvriježilo obilato božićnih pjesama što se ne pjevaju nigdje u svijetu, dok se u samoj Dalmaciji razvilo čitavo mnoštvo varijeteta već postojećih napjeva, pa se i ovdašnji glazbeni pučki reljef unekoliko razlikuje od onoga u ostatku zemlje.
U taj se baštinski tezaurus svakako ubrajaju brojne paraliturgijske božićne kancone kao što su "Djetešce mileno" s Brača, "O dobri naši pastiri" sa Šolte ili "Rodil se Isus" iz Kaštela. Od posebnog etnomuzikološkog zanimanja svakako jesu pjesme "Veselje ti navješćujem" i "Radujte se narodi", koje uvelike izmiču ustaljenom gibanju melodijske krivulje poznate iz svake crkvene pjesmarice, a mogu se čuti u Novom Selu i Selcima na Braču. Nerv znanosti o glazbenom folkloru s akcentom na dalmatinsko podneblje još nije dopro do tih unikatnih egzemplara nasljedovanja tradicije.
Pored vrlo bogatog, čak prebogatog, pjevanja crkvenih napjeva o Božiću u Dalmaciji, svakako valja posebnu pomnju usmjeriti i na profanu dionicu kantanja svjetovnih pjesama znanih kao kolende. To su vesele podoknice koje pjevaju skupine (uglavnom muških) pjevača, hodeći od kuće do kuće pa, prizivajući domaćinu svake vrste radosti i blagoslova, ištu od njega kakvo uzdarje.
Najčešće se to iskanje i očekivanje reflektira u zrcalu monetarne kovanice ili novčanice, a nekoć su ta očekivanja završavala na čašici domaće rakije (ružolina, gorčice ili orahovice), suhe smokve, zalogaju neke od vrsta kolača ili ikakvom plodu sezonske intrade: bilo ljetine, bilo jesenjine.
Lijepo je kad u tim veselicama na red dođu stihovi poput onih koje sam slušao u okrajku Brača među čijim sam skutima i sam ponikao, u Selcima, kad se tijekom tradicionalnog kola mještana uokolo uzdignutog čeprča na središnjoj pijaci, te punog barila vina, friganih gavuna i suhog boba na lešo zaori dobrohotni optativ: "I litos ka i do lita ovde, na dobro van Mlado lito dojde!"
Bilo je spomena kolača. Običaj je nalagao da se među svim tim slatkusarijama (u narodu zvanim kao "slatko" ili "pašta") pretežitost ostvarivala na strani fritula iliti pršurata, uštipaka s krumpirima, brašnom, suhvicama, rakijom i drugim ingridientima, a najbolje su bile sutradan, jutro nakon friganja u ulju.
To se obično radilo na Badnjak uvečer, nakon što se okitio bor i kad je već bila otpočela probava bakalara posthumno spravljenog na ovaj ili onaj način. Svejedno koji, svaki je najbolji! Na Badnjak se radio i za Brač tipičan kolač "škanjata", pečeno tijesto što se kidalo na komade i umakalo u prošek ili vino, pa čak i u kavu. To je bio običaj u posne dane, baš na Badnjak ili Veli petak. Kako taj kolač/pecivo može dugo trajati, komiški su ga ribari nosili sa sobom u višetjednu ribašćinu na otvorenom moru, gdje nisu uvijek mogli imati svježega kruha na gajeti ili koči.
Da, bor iliti božićna jelka, tobože drvce, pod nepopustljivom disciplinom starinski naslijeđene tradicije naših nonica i matera, taj se najvidljiviji ures interijera doma za Božića mogao izvršiti isključivo, i samo na – Banji dan!
I dandanas pamtim atmosferu u kući kad je moja sad već blagopočivajuća nona Zorka pogledom i glasom punim prijekora reagirala na svako, pa i najmanje, nastojanje mene i nonota Anđelkota da bor "napravimo" koji dan prije Badnjaka ili Božića!
Nije bilo šanse, tako je to bilo! Mogao se čeprč unaprijed ubrati, to ši, ako prognostičari zovu "grubo vrime" na Badnjak, ali bi on pred konobom ili igdje drugdje čekao Badnji dan za o nj objesiti balote i lamete, te rasprostrijeti mahovinu ispod i po njoj rasporediti gipsane ovčice kojima su nogice bile čačkalice ili žigice, a vuna pamuk ili vata. Zrcalo veličine bilježnice, pred kojim se britvom brijao moj bižnono Miko, u našim je jaslicama imitiralo jezero…
Dobro, novo vrijeme nove navike nosi, razumljivo; tako je to bilo nekad, tako je to i u ovo vrijeme. Borove ili što već kitimo počevši od blagdana svetega Mikule, što je vjerojatno i dobro. Atmosfera radosti unosi se i potiče, njeguje i održava nešto duže, premda nitko još nije znanstveno dokazao zašto to ne bi moglo takvim biti, i trajati, duže. I bez tih vidljivih oblika i odlika tobože božićnog vremena…
Blagdan Božića svetkovina je čina rođenja. I vjernika i ateista i agnostika… bez razlike! Uvjetovani refleks, koji u našim ekstremitetima impulzivno reagira na podražaj što nas duhovnim elektricitetom iznova podsjeti svakog sedmog dana od kraja toka rijeke godišta, u prvi plan gura Djetešce, istodobno ostavljajući postrance njegovu majku, davateljicu života tom Novorođenčetu i sjemenu vjere kršćanskog življa.
Međutim, upravo Božić imao bi biti istinskim Majčinim danom ili Danom majke (Danom žena, kako smo to nekad, u ožujku iliti martu, zvali i častili; a, eto, i Gospa je zanijela u ožujku), jer se u tom činu valja uzveličati otajstvo majčinstva, tajnu čuda davanja života… I taj dan, Božić, svi smo pozvani slaviti i kao svoj rođendan i kao dan slave naše majke; svejedno bila ona, majka, živa ili je već anđeo, svejedno bila to naša sestra majka, naša tetka majka, kćerka majka, punica majka božemioprosti ili vlastita supruga: žena koju smo sami majkom učinili.
Sretan Božić vazda bio svima, svaki dan, svakome na dobro uvijek budi došao ovaj Majčin dan: bilo da ga se slavi kao istinski vjernički blagdan, ili da ga se časti kao običan folklorni praznik s lijepim i svečarskim ozračjem u sebi. Jerbo, svaki se dan neko dijete rodi… a neka žena postane, ili to bude opet, majka…