StoryEditor
S mora i krajaDALMATINSKI PRKOS

Pobunjeni Srbi su ih htjeli sravniti sa zemljom i bagerima gurnuti u more, ali inat su pokazali kad su im ubili sumještanina. Pročitajte fascinatna priču o obrani dalmatinskog mjesta

Piše Marinko Karačić/ HRVATSKI VOJNIK
22. lipnja 2022. - 18:46
Radna karta zapovjednika bibinjske satnije Vinka Šimunića Bubnja s rasporedom i razmještajem snaga svoje postrojbe kao i neprijateljskih snaga

Pogibija Franka Lisice, hrvatskog policajca iz Bibinja, 2. svibnja 1991. označava se kao početak organiziranog otpora Bibinjaca snagama neprijatelja, koji je to mjesto na svojoj karti označio kao ono koje treba potpuno uništiti, sravniti i bagerima gurnuti u more. Šira zadarska javnost i danas posebno pamti dan Frankova posljednjeg ispraćaja, kad je cijelo Bibinje i Zadar obavila tuga i muk, ali onaj muk koji je odzvanjao u dubini srca, srca koje je živjelo za Hrvatsku.

A Bibinjci su upravo po domoljublju bili predvodnici, svojevrstan simbol otpora svemu što je bilo protiv Hrvatske. I dok su svijeće na Frankovu grobu još gorjele, mještani su nadzirali svaki ulazak u Bibinje. Cijela magistrala iznad Bibinja bila je zona obrane mjesta. Najprije su to bile organizirane straže jačine voda, a sve je koordinirao čelnik bibinjskog Kriznog stožera Mario Sikirić Pelađija. Puno razumijevanje Bibinjcima pruža i Davor Aras, zahvaljujućim kojem u Bibinje stižu i prve automatske puške. Bibinjci dragovoljci od početnog voda ubrzo popunjavaju dvije ojačane satnije, kojima zapovijedaju Šime Fuzul Ćiro i Stipe Šimunić Kunjalo, dok je cjelokupnim sastavom zapovijedao Milo Režan Mađar, piše Hrvatski vojnik.

Njihova je uloga bila braniti mjesto, koje je bilo na udaru neprijateljskog uporišta s brda Križ. Neprijatelj je otamo imao punu kontrolu ne samo Bibinja nego i Zadra te zadarskog akvatorija. Praktički je Bibinje i magistralu držao na nišanu iz pješačkog naoružanja. Od prvog dana agresije Bibinjci su stalno gledali prema Križu, pokušavajući prikupljati informacije. Povremenom su vatrom javljali kako su tu i kako će braniti mogući prodor neprijatelja prema Bibinju i njegov izlazak na magistralu, a time spriječiti i presijecanje Hrvatske. Obje satnije od početka rujna 1991. djeluju u sklopu zadarske 112. brigade Hrvatske vojske.

image

Radna karta zapovjednika bibinjske satnije Vinka Šimunića Bubnja s rasporedom i razmještajem snaga svoje postrojbe kao i neprijateljskih snaga

Sjećanja na prve dane organizirane obrane Bibinja i početak djelovanja Satnije Sveti Roko iznose ratni zapovjednici i pripadnici te postrojbe, a na poziv jednog od njih, Vinka Šimunića Bubnja, u pet minuta okupili su se u masliniku s kućicom u tipično dalmatinskom stilu, koju je Bubanj izgradio u blizini Križa. Uz Bubnja, Satniju su oživili Ante Delija Kunte, tadašnji zapovjednik voda i kasnije zapovjednik Satnije; Vlado Fuzul Šagle, zamjenik zapovjednika Satnije; te izvidnik Marijan Kero Bakija, koji britko, kratko i emotivno govori o djelovanju bibinjske postrojbe. Bubanj u šali govori kako sva četvorica imaju toliko dijagnoza i bolešćina da ne bi stale u jedne novine, no i danas bi sve dali za Bibinje i čuvanje spomena na postrojbu s kojom su branili svoje mjesto i Hrvatsku.

I dok Bubanj pretražuje ratni dnevnik i popis branitelja iz tog vremena, naglašava kako je Satnija vrlo brzo doživjela novu snažniju organizaciju te je od dvije postrojbe ustrojena jedna, a činili su je dragovoljci i najspremniji pripadnici. "Svatko je od nas u tom trenutku postavio sebi pitanje: 'Jesam li spreman poginuti za Bibinje i Hrvatsku?' te je Satnija popunjena sa 135 dragovoljaca. Službeno su kao Satnija djelovali od 25. studenog 1991. kao cjelina 112. brigade," iznosi Bubanj, podsjećajući kako je u svojem masliniku s kućicom iznad koje se stalno vije hrvatska zastava jednog dana izbrojio kako je ukupno 840 Bibinjaca branilo Hrvatsku. Još jedan iskorak Satnija čini kad se s magistrale iznad Bibinja pomiče u blizinu Križa, na 100 metara od njih. "Otad mi njih kontroliramo, a ne oni nas," naglašava Bubanj, podsjećajući kako su imali borbene položaje od Pažara do Duboke drage; Izvidnička desetina raspoređena je bila u blizini Križa, a Protuoklopna u međuprostor. Tad je kroz ustrojavanje postrojbi na zadarskom području bibinjska satnija djelovala kao 3. pješačka satnija 2. pješačke bojne 159. brigade HV-a.

"Ponosan sam na sve pripadnike Satnije. To su bili obični ljudi, ribari i poljoprivrednici, ljudi velikog srca, a nadasve istinski domoljubi koji su nesebično voljeli Bibinje i Hrvatsku. Ne pričaju danas puno o ratu, pričali su onda kad je trebalo, a taj se glas snažno čuo od Bibinja do Bosanskog Petrovca," iznosi Bubanj. Ante Delija Kunte podsjeća kako je Satnija svaki dan vršila izviđanja prema Križu. "Pratili smo svaku njihovu aktivnost, postavljanje mina u dva reda i žice kojom su čuvali svoje položaje. Ujutro bi u zoru izlazili i navečer se vraćali. Ostavljali bi suvu granu i traku od kazete Miše Kovača na pozicije i tako pratili jesu li izlazili iz svoje utvrde," svjedoči Kunte te prvi put iznosi kako je jedno jutro rosa zasvijetlila žicu koja mu je bila između nogu. "Rosa je bila moj pomagač. Uočio sam poteznu pješačku minu i shvatio kako oprez, razum i dobra procjena moraju biti vodilja u svim akcijama," poručuje Kunte.

image

Pripadnici Satnije Sveti Roko iz Bibinja

Nadimci su kod Bibinjaca nešto prepoznatljivo, a tako su i komunicirali u ratu. Kunte navodi kako je najupečatljiviji trenutak opsade Križa doživio 18. svibnja 1992., na dan kad je pripadnik Vojne policije Ante Šindija Bokić uništio Osom neprijateljski rov na 12-metarskoj kupoli na Križu. "Prvi sam put vidio Osu. Nisam ni znao što može učiniti, a nakon Bokićeva pogotka zamišljao sam što više Osa oko sebe iako sam tad dobro oglušio jer sam umjesto lijevog uha pokrio desno. No najvažnije je bilo što smo ih tad stjerali u mišju rupu. To je bio ključni trenutak jer se više nitko od njih nije usudio popeti na kupolu. I još nešto. Imali su u blizini kupole i top ZIS, koji je bio za Zadrane pravi topnički snajper. Iz njega su neprijatelji tukli po Zadru sve što su htjeli, ali i on je otad zašutio," svjedoči Kunte.

Satnija je izviđanjima do u detalje saznala ritam rada neprijateljskog uporišta na Križu. Tako je Kunte točno utvrdio način dostave hrane i opreme. "I oni su izviđali i kad bi uvidjeli kako je sve sigurno ispalili bi jedan metak s kupole kao znak sigurnog dolaska njihove kolone vozila koju je pratio jedan tenk. Toliko su se bojali pa su morali angažirati tenk za dostavu hrane," iznosi Kunte.

Za Kuntu je najradosniji trenutak njegova ratnog puta upravo oslobađanje Križa, a najteži pogibija vojnika Olivera Ćustića na Jelovoj kosi. "Prije pogibije kazao mi je: 'Ajmo, što čekamo!' Pogodio je jedan neprijateljski rov i radujući se prilazio mi je, no, nažalost, tad biva pogođen. Sveukupno mi je pet hrvatskih branitelja izdahnulo na ramenu, to su rane koje ne zacjeljuju," prisjeća se Kunte.

Marijan Kero Bakija ponosno ističe pripadnost bibinjskoj satniji te napominje kako će u tri rečenice opisati njezin doprinos oslobađanju Križa. "Najviše su pomogla izviđanja te smo tako pripremili teren za provedbu akcije Jaguar i oslobađanje Križa. Imali smo srce, bibinjsko srce i hrabrost, te smo se toliko približili njihovim položajima i čuli što razgovaraju. Kad smo čuli kako su u velikom strahu i da govore kako nas sigurno ima puno i čemu im treba sve ovo, znali smo – Križ je naš. Važno je još reći kako smo bili spremni i na najžešći fajt te je prisiljavanje neprijatelja na predaju, među ostalim, plod i djelo aktivnosti bibinjske satnije," naglašava Bakija.

Vlado Fuzul Šagle vrlo smireno, razborito i nadasve ponosno podsjeća na ratni put postrojbe. "Imali smo snagu, volju i spremnost za poželjeti. Ništa nam nije bilo teško. Nikad neću zaboraviti svoja izviđanja s jednog gustog bora visokog oko osam metara, čije je deblo bilo uže od mene te sam znao i po 14 sati stajati u položaju na oštro prema boru kako me neprijatelj ne bi snimio. Kad bih Bubnju dojavljivao informacije, pitao se stalno otkud sve to vidim. Nisam mu smio niti reći kako sam na boru jer je bilo preopasno. Kasnije se i zapovjednik akcije Jaguar, Ivan Vitanović, popeo još više od mene na bor pa smo ih tako pratili i iz zraka," s osmijehom iznosi Šagle.

Na pitanje jesu li sve te pokrete neprijatelja negdje bilježili, odgovaraju: "Dnevnik je naš bio u glavi" te i danas nakon 31 godine precizno iznose svaki detalj opsade Križa. "Točno smo znali: kad im na smjenu dođu plavci, nema ih po dva sata na kupoli, malo provire i natrag se vrate, a smjene zelenih zapamtili smo jer su bili stalno gore, a imali bi tad i snajper," objašnjava Šagle te potvrđuje ranija svjedočenja kako su neprijatelja držali u fermi, a za Satniju bi znao reći kako su bili i: "Grupa za razbijanje straha u mistu jer je Bibinje zahvaljujući njima bilo puno sigurnije." Iznosi i detalj kako je u jednom trenutku s bora mogao napraviti dar-mar na neprijateljskom uporištu, no prije pražnjenja dvaju šaržera prostrujalo mu je kroz glavu: "Mogu ispasti heroj, ali što ako oni poslije ispale 20 mina na moje misto i netko pogine?" Šagle kaže da je morao odustati te dodaje kako su kroz izviđanja pomalo učili o neprijateljskom naoružanju. "Jednog dana vidim vojnika, nosi dva sića (kante) u rukama i pitam se kud će s vodom, a ono, nisu to bili sićevi za vodu, nego spremnici streljiva za trocijevac kojim su tukli po Sukošanu, sve je gorilo, pa danas kad uzmem sić vode sitim se tog trocijevca na Križu," govori Šagle. Na svaku pojavu opasnosti sporazumijevali su se poput ptica kratkim švikanjem (zviždukom), bili su uz neprijatelja i ostajali neprimjetni.

O postrojbi govori s puno poštovanja za svakog pripadnika. "Di god smo ih vodili, išli su neustrašivo, pobjednički. Čuva nas je i naš zaštitnik Sveti Roko i bila nam je čast braniti Bibinje i našu Hrvatsku," ističe Šagle.

Kako se odvijala opsada Križa?

Neprijatelj je do utvrde na Križu koristio četiri komunikacije, a hrvatske su snage uspjele djelovanjem učiniti ih nesigurnim, pri čemu je uloga bibinjske satnije bila iznimna. Prvu su komunikaciju: Babindub – Police – Gaj – Križ, presjekli u prosincu 1991., kad je grupa pripadnika MUP-a na čelu s Omerom Mičićem uništila neprijateljski transporter, dvije cisterne i kamion. Ta je grupa ujedno osiguravala sjevernu stranu bibinjskoj grupi, koja je u tajnosti istodobno izvlačila eksploziv iz barutane. Mjesec kasnije bila je ugrožena i druga neprijateljska prometnica: Babindub – Svrdla – Široki Klanac – Križ, a tad su hrvatske snage uništile neprijateljsko vozilo kampanjolu. Već tad neprijatelju je sužavan prostor opskrbe snaga na Križu, bio je sve nesigurniji, a hrvatski branitelji sve odlučniji u akciji potpunog odsijecanja Križa. Tako je u veljači 1992. smjer opskrbe neprijatelja Babindub – Iglića stan – Iglića brig – Potok – Križ također prekinut jer mu je pogođeno vozilo TAM 110.

Preostala mu je još samo komunikacija Babindub – Staro – Dumoštak – Potok – Križ. Želeći je dodatno zaštititi, neprijatelj dovodi inženjerce koji postavljaju nova minska polja, sveukupno 380 protupješačkih rasprskavajućih odskočnih mina (PROM-1). Unatoč opasnostima, u ožujku 1992. godine bibinjska satnija zajedno s grupom pripadnika MUP-a iz Zagreba koja je bila pridodana 159. br HV-a na čelu sa Suljom Cepićem uspijeva opet uništiti neprijateljski kamion TAM 110 u području Potoka. Nakon potpunog odsijecanja Križa stvoreni su preduvjeti za njegovo oslobađanje, što je i ostvareno 22. svibnja 1992. u akciji Jaguar.

Bibinjci u akciji Mrav

Akcija izvlačenja eksploziva iz barutane udaljene oko 500 metara od Križa odvijala se 18. i 19. prosinca 1991. Barutana je bila u vlasništvu poduzeća Zadranka, a Bubanj je uspio doći do ključa i tako otvoriti put izvlačenju toliko potrebnog eksploziva za obranu Zadra. "Mi smo stalno nešto čačkali, tražili načine kako doći do naoružanja i eksploziva. S lampadinom (svjetiljka) u ustima i četveronoške muvali smo se oko barutane kao mravi, a znajući što se sve unutra nalazi jednostavno smo to morali pokupiti. A izvukli smo više od šest tisuća kilograma eksploziva, 25 tisuća metara detonirajućeg i sporogorećeg štapina i 2000 komada inicijalnih upaljača i usporivača," iznosi Bubanj. Akcija je bila vrlo osjetljiva jer je područje oko barutane bilo minirano. Kunte objašnjava kako su rješavali taj problem: "Povezao bih kamen s konopom, bacio ga naprijed i vukao k sebi te tako provjeravao ima li poteznih mina. I tako bismo korak po korak bili sve bliže barutani." Na pitanje što ako su bile postavljene nagazne mine, Kunte u šali odgovara: «Pa čuli bi moji kad bih nagazio na nju." Bibinjci su eksploziv najprije iz ruku u ruke izvukli iz barutane i dalje do mehaničke radionice poduzeća Lavčević, a vozač Željko Lukić kamionom je sve odvezao Zapovjedništvu obrane Zadra.

Akcija Gusjenica

Pripadnici bibinjske satnije sudjelovali su i u akciji Gusjenica u ožujku 1992. godine. Trebali su onemogućiti djelovanje neprijatelja s Križa po hrvatskim snagama koje su vršile akciju onesposobljavanja njegove četvrte glavne komunikacije prema Križu. Uništen je neprijateljski kamion, a hrvatski su branitelji sigurno izvučeni. U znak odmazde, neprijatelj je s Križa minobacačkim granatama napao Sukošan i Bibinje. Pripadnici bibinjske satnije koji su bili u blizini Križa čuli su kako neprijateljski zapovjednici ponavljaju: "Što su nam napravili, sipaj granate!"

Na svaki ispaljeni metak dobivali po glavi

Bubanj objašnjava situaciju nakon presijecanja svih neprijateljskih komunikacija prema Križu. Neprijateljeva je sigurnost bila ugrožena, a panika sve očitija. "Cilo smo ih vrime pritiskali, vidili su kako nigdi nisu sigurni, a na svaki ispaljeni metak dobili bi po glavi. Sad smo mi bili u inicijativi, a poznavali smo svaku škrapu i šmriku, znali smo gdje se skriti, kud sigurno proći, a oni su sad bili u čeličnom kavezu bez otvora."

Psihološki rat na bibinjski način

Bubanj iznosi i zgodu kad su lukom i strijelom slali poruke neprijatelju na Križu. Naime, Bibinjci koji su radili u inozemstvu kupili su bibinjskoj satniji prislušni uređaj s pomoću kojeg se slušalo što govore pripadnici agresorske JNA na Križu. Sve je zapisivano na papir, a najzanimljivije dijelove stavljali bi na strijelu i ravno slali na Križ. "Izluđivali smo ih na sve načine," iznosi Bubanj.

Uloga bibinjske satnije u akciji Jaguar

Akcijom je zapovijedao Ivan Vitanović, zapovjednik 2. bojne 159. br. HV-a, u sklopu koje je djelovala i bibinjska satnija, koja je preuzela zadaću nadzora nad mogućim djelovanjem neprijatelja u potkovi s južne i zapadne strane. Sva četiri voda bila su spremna za akciju i raspoređena uz Križ, a Izvidnička desetina uz minsko polje. Tri sata prije početka akcije, Bubanj, Marijan Kero i Ante Delija uspjeli su se uvući u podnožje kupole s tri višecijevna bacača granata. Imali su i osiguranje za izvlačenje, koje je činio Šagle s Izvidničko-diverzantskom desetinom i dijelom Protuoklopne grupe, a uz ostalo naoružanje bili su opremljeni i trima snajperima. Neprijatelj je na hrvatski napad uspio otvoriti samo jedan rafal, pozvan je razglasom na mirnu predaju, a jedan od tih megafona i danas čuva Bubanj.

Što je govorio vojnik agresorske vojske koji se predao bibinjskoj satniji

Uoči akcije Jaguar bibinjskoj satniji predao se jedan vojnik agresorske JNA te odmah odao podatke o stanju na Križu. A stanje je izgledalo ovako: hrana i voda na nuli, brojno stanje 49, jedan poginuli i jedan teže ranjeni vojnik, teško psihičko stanje, veći broj spreman na predaju, manji i ekstremniji još dvoji o tome. Kasnije se pokazalo kako je govorio istinu.

Što su zatekli hrvatski branitelji u bunkerima utvrde Križ

Nakon predaje neprijateljskih vojnika, kojima je omogućeno sigurno napuštanje Križa i odlazak prema Babindubu, hrvatski branitelji koji su oslobodili tu utvrdu zatekli su kaos. Higijenski uvjeti bili su neljudski, sve je bilo razbacano, a sliku stanja najbolje opisuje činjenica kako su za nuždu koristili čahure ZIS-a i tenka.

Bibinjci, vojnici humanisti

Iako je neprijatelj posebno strahovao od napada Bibinjaca, pripadnici Satnije iskazali su vojničku čast, vrlinu i nadasve humanost u prihvatu i sigurnom povratku domovima vojnika koji su se predali s Križa. Tako se u četiri skupine od listopada 1991. do svibnja 1992. predalo njih 13, čije obitelji mogu biti zahvalne Bibinjcima što su njihova djeca najprije zbrinuta te poslana svojim kućama.

Foto: privatne arhive Vinka Šimunića Bubnja, Ante Delije Kunte, Vlade Fuzula Šagle, Marijana Kere Bakije

Ratni put bibinjske satnije nakon oslobađanja Križa

Kao cjelina 159. br do 27. srpnja 1992., kad ustrojbeno djeluje kao 2. satnija 3. bojne u sastavu 7. domobranske pukovnije.

Angažman na osiguranju oslobođenog Križa.

Obrana položaja na borbenoj crti Vinterinci – Gorica – Zdrilići.

VRO Maslenica, oslobađanje Babinduba.

VRO Oluja, sudjelovanje u oslobađanju Škabrnje, Benkovca i ostalih okupiranih mjesta.

Operacija Maestral, sudjelovanje s hrvatskim snagama u oslobađanju Šipova, Jajca i Drvara u zapadnoj Bosni.

Završetak ratnog puta početkom 1996.

Stradali pripadnici bibinjske satnije

Dragan Lisica Taka, poginuo u Bibinjskom polju od mine nakon akcije Jaguar.

Ranjeno dvadesetak pripadnika, od kojih trojica teže u Maslenici.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
28. lipanj 2022 19:55