Profesorica Gaby Škeva jedna je od najboljih kuharica u Imotskom i ne srami se reći: Da sam bila pametnija, sada bih sigurno imala bolju plaću od profesorske...

Jedan imotski kroničar zapisa ovako: "I dok je Imotski bio mali Varoš, bio je kao škatula šibica, a Imoćani u toj škatuli bijahu šibice. Svatko je svakoga poznavao i svatko je znao što se u susjeda i sumještanina događa u kući. Kuće i stanovi nisu se zaključavali, u svakom trenutku svatko je mogao banuti u susjedovu kuću i bijaše tada lijepo primljen. Kao u sebe doma. I još nešto. Svaki dan svatko je u Varošu znao što mu se u susjeda kuha.

Imoćani su bonkulovići, osjetljivi na dobru spizu. Oni profinjenijeg apetita prije ručka šetali bi ulicama i po mirisima znali što se i gdje kuha. Eto, cijeli meni u mirisima. I onda bi jednostavno izabrali jelo, banuli s "Hvaljen Isus" i sjeli za domaćinski stol. I, dakako, guštali. Sutra bi domaćin kod kojega bi se jelo bio u ulozi onoga koji miriše i onda bi on došao kod svoga susjeda. Lijepo, zar ne!?", zapisa kroničar.

Dakako da lijepo, rekli bismo iz današnje perspektive života u Imotskom ali i naglasili - nekada bilo, sada se spominjalo. No, budući da Imoćani drže do tradicija, i to onih koji toplinom vežu ljude, a hrana i dobro jelo je jedna od tih navada i dan-danas ima kuća gdje ste dobrodošli i gdje u svakom trenutku možete pojesti nešto lijepo, friško i kvalitetno. I to ne samo one slane, već i slatke izričaje imotske kužine.

Stoga vas danas vodimo u jedan takav kulinarski hram starog Imotskog, gdje se štednjaci praktički ne gase, u hladnjacima ima samo hladnog pića i friških jaja, jer se svakodnevno kuha friško jelo. U hram koji ima i prvog laureata Imotskog u pripravljanju i po kvaliteti i ukusu imotske kultne carske torte, koja s nestrpljenjem čeka certifikat zaštićene vrhunske slastice. Samo pripomenimo da joj je legendarni kulinarski mag Stevo Karapandža na prošlogodišnjem prvom natjecanju za najljepšu i najkvalitetniju predvidio da bi uskoro mogla biti poznata svjetska slastica.

Hram je kuća poznate imotske obitelji Nikolićna vrhu legendarnih imotskih skalina, koji od spomenika Tina Ujevića vode u 92 koraka do onih mirisa koji vabe i otvaraju apetite. Tamo žive osamdesetogodišnja Maja Nikolić, izdanak stare imotske obitelji Đamonja, a uz nju, budući da je puno vezana uz stolicu, veći dio dana je njezina kćerka, prof. kineziologije u imotskoj Gimnaziji Gaby Škeva. Upravo o njoj je riječ, ženi, majci, profesorici i pedagogu i konačno, jednoj od najboljih imotskih kuharica. A da samo znadete da je prije dvadesetak i više godina i pored majke, također vrhunske kuharice i autorice čak četiri izdanja prve imotske kuharice "Imotski na pjatu", bila s kuhanjem "na vi".

- Tako je. Nikada vjerojatno ne bi ni kužinjala i spremala ovih mali milijun jela da mi majku nije šlagiralo tamo s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Ni jaja, što se ono kaže, nisam znala pofrigati. Majka je kao vrsna kuharica sve to radila, ja učila, studirala. Znači, u mojoj dvadeset devetoj godini silom prilika ušla sam u svijet ove moje kužine. Ništa nisam znala o juhama, tingulima, rižotima, umacima, slatkišima. Rođena sam 1962. godine, a počela kuhati 1992. godine. Vidite da nikada nije kasno za nešto lijepo naučiti - govori nam prof. Gaby i nastavlja:

- Paralelno sam učila pripravljati i slano i slatko i voljela sam stara tradicionalna imotska jela, jer ste tu uvijek mogli dati nešto svoga začina. Najvažniji su vam mirisi, što jelo čini plemenitijim. Onda sam imala sreću što imam krasnog brata Harija, danas predstojnika klinike za Dječju kirurgiju KBC-a Rijeka, koji također silno voli kuhati, pa smo nas dvoje u tandemu čuda radili. Upravo smo učeći, trudeći se i uz majčinu pomoć nastojali promovirati naš Imotski kroz gastronomiju, vrlo važan segment ljudskog roda. I nadam se da smo uspjeli, ponajprije s četiri izdanja kuharice "Imotski na pjatu", koja je obišla kuglu zemaljsku i u svaki kutak Zemlje donijela okus i miris imotske kužine. Mama je tijekom svog oporavka zapisivala recepte od svoje pokojne mame, none, svojih Imoćanki, i nastala je ta knjiga.

Moja vam kužina nikada ne miruje, ni po danu, ni po noći. Kada brat dođe, trefi se i dvi, tri ure iza pola noći i na našem štednjaku se pripravlja neko jelo. Ako banu prijatelji i u to doba, dobro su došli, znaju da je friško i dobro pripremljeno. Niti bi ja mogla skuhati bez svoje matere, niti moj brat bez mene i nje. Mi smo vam kao neko kulinarsko trojstvo koje jedno bez drugog ne štima.

Neka on živi i radi u petsto kilometara udaljenoj Rijeci, ali ako se dnevno ne čujemo dvadesetak puta i od toga je devetnaest razgovora o spizi i njenom pripremanju, onda to nije uspješan dan. On ode na tržnicu, mesnicu u ribarnicu u Rijeci, ja u naše domaće mesnice, tržnicu, ili mi suprug donese moje omiljene žabe, odmah se dogovorimo što će on i mi za danas kuhati.

Eto, virujte, sada bi se bez iti malo treme stavila uz bok najboljih kuhara i pripremila neko jelo. I jedva čekam i poziv našega mladoga meštra od kuhanja Jadrana Grančića i Steve Karapandže da u splitskom hotelu "Park" odradim seansu priprave jela i moje imotske carske torte, veli Gaby.

To je ona slastica zahvaljujući kojoj ste dobili i zlatnu plaketu.

- Je, to mi je najdraža nagrada, najveća satisfakcija, jer tko je pravi Imoćanin znat će što nama znači ta torta. A u Imotskom i dan-danas imate vrhunske majstorice, stare izdanke kulinarskih meštara koji rade tu tortu odlično. I kada pored njih dobijete prvu nagradu, e to je uspjeh. Diplomirala sam na kineziologiji, dobivala sam pregršt nagrada u sportu, ali se niti jedna ne može uspoređivati s ovom nagradom - veli Gabica, prisjećajući se prošlogodišnjeg prvog natjecanja za najbolju imotsku tortu, održanom u Imotskom.

A na pitanje koje joj je jelo najdraže, Gaby ne dvoji.

- Znadete, moj suprug često ide u lov na žabe i kada ih donese onda sam radosna jer ih obožavam, baš kao i domaću dobru pašticadu. A svaki dan otvorim našu knjigu "Imotski na pjatu" i provjerim recept za neko jelo. Majka i ja smo deset godina radili krokanat, jer nam stare Imoćanke nisu htjele kazati pravi recept. Deset godina, znači, da bismo ga usavršile, a izgleda tako jednostavan.

Za imotsku tortu smo došli do pred sami vrh, ali još nam nešto malo fali. Svaka njezina gradelada na njoj ima svoju važnost, treba pogoditi kut gdje će se staviti to tijesto. I još nešto, jelo je dobro i koliko se vizualno pripremi. Nikada ne bih pojela nešto, ali ni moji ukućani, ako to jelo nije složeno na pjatu, terini ili nekoj drugoj posudi.

Ja bih imotsku kuhinju stavila u sam vrh kulinarskog izričaja Dalmacije i Hrvatske. Uostalom, vidite i rezultate maloga Grančića i drugih naših kulinarskih meštara. Imam dva sina: stariji Krištof je diplomirao fizioterapiju i profinjeni je kuhar i bit će, ako nastavi, veliki meštar, a mlađi Mate ne zna pofrigati ni dva jaja.

Zaključujem, gastronomija je umjetnost, živa je, diše i treba je pratiti i ja je pratim. I da sam onda, prije devedesetih, imala današnju pamet, sigurno bih bila dobra kuharica i sigurno s boljom plaćom od profesorske, kroz smijeh će Gaby.