Na godišnjicu "Pakla u Puli, oglasili su se supetarski vatrogasci, pripadnici DVD-a Supetar, zabrinuti za vatrogasnu situaciju u čitavoj Hrvatskoj.
Njihovu objavu na Facebooku, koja tjera na razmišljanje i dodatnu mobilizaciju svih uključenih u vatrogasni sustav, prenosimo u cijelosti:
"Godina dana je prošla od ‘Pakla u Puli‘ i nekako nam se čini da je pravo vrijeme za repost ove mini analize pulskog požara i općenito požarne sezone, protupožarnog sustava, vatrogasnog djelovanja, života, svemira i svega ostaloga, objavljenog na jednom privatnom profilu nakon vrlo živahne rasprave na tu temu na, štono se kaže, "marginama" jednog od redovnih okupljanja vođstva VOPa Brač.
Nekako nam se čini da je upravo sad kad je pakao Valdebeka i Dolinke dobrano iza nas a slike te prirodne katastrofe koja je ozbiljno prijetila Puležanima lagano blijede, pravo vrijeme za podsjećanje, za sintezu viđenog i doživljenog, sa profesionalnim iskustvima, saznanjima i perspektivama, a sve u cilju nekakve argumentirane projekcije onoga što nas u bliskodalekoj budućnosti tek čeka i prijedloga za što bolje dočekivanje iste.
A ona zaista doslovno izgleda jarko i žarko.
Mišljenja smo kako je pulski požar tek je najava (trailer, preview) stvari koje su pred nama. Bez želje da budemo zloguki prorci a definitivno bez ikakve namjere za podizanjem panike iskreno mislimo da se svi skupa moramo pripremiti na (odgovore na) katastrofe poput ove koja je umalo zadesila Pulu. Kažemo umalo jer je ako ćemo biti iskreni, ugroza bila daleko veća nego što su to na koncu bili njeni krajnji rezultati što se ponajprije ima zahvaliti dobrovoljnim i profesionalnim vatrogascima sa područja Pule, Rovinja, Pazina i Labina (dečki, kolege i braćo kaciga dolje!) i zračnim snagama Protupožarne eskadrile 93. ZB Zadar za koje i dalje odgovorno tvrdimo da su nešto najbolje što naša zemlja, ne samo u vojsci, nego općenito na profesionalnom planu uopće ima.
Moramo ovdje dodati da je u ovom Pulskom slučaju, baš kao i kod nas na Braču, u Pučišćima mjesec dana prije njega a i u onom splitskom megapožaru 2017. godine, puk odgovorio na izazov i pomogao svojim vatrogascima u borbi s ognjem. Pomoć građana u ovakvim situacijama neupitna je i od presudnog značaja i zato je u svakoj naknadnoj analizi valja istaknuti i uzeti u obzir.
Toliko u uvodu, sad natrag analizi...
Naše je zajedničko stajalište dakle da će u godinama koje slijede situacije poput ove pulske biti sve izglednije i češće, dopustite nam da argumentiramo i zašto.
Prvi i najočigledniji razlog je klima, odnosno njene promjene koje su očigledne, neporecive i sve ekstremnije. One uzrokuju porast temperatura koje pak rezultiraju dugim sušnim periodima, primjerice prošlog ljeta prije prve prave promjene vremena početkom rujna na otoku Braču 45 dana nije pala niti jedna jedina kap kiše a toplinski val koji je poobarao sve temperaturne rekorde u mjesecu lipnju vukao se tada preko našeg područja dobra dva tjedna.
Matematika je jednostavna, temperaturni rekordi, nedostatak oborina i manjak vlage u tlu pogubno djeluju na vegetaciju, trava se suši, drveće umire a sve to stvara enormne količine mrtve drvne mase, goriva za požare neviđenih razmjera, požare takvog intenziteta i brzine širenja sa kojima se vatrogasci do samo prije nekoliko godina nisu uopće sretali.
Ovdje moramo staviti naglasak na ‘intezitet i brzinu širenja‘ jer su upravo ta dva faktora ona kojima vatrogasni sustav iz godine u godinu prilagođava svoje djelovanje kad su požari otvorenog prostora u pitanju, od organizacije preko formiranja SOP-ova do promjene taktičkih nastupa na terenu.
Cilj je što brže reagiranje po dojavi, sa što većim brojem vatrogasaca i u sinergiji sa zračnim snagama a glavne pretpostavke za njegovo ostvarenje su:
- valjan raspored vatrogasnih snaga na određenom području, primjerice njihovo privremeno dislociranje na posebice ugrožena područja tijekom razdoblja vrlo velike požarne opasnosti (izlazak u susret potencijalnom riziku);
- razrađen sustav nadzora područja i dojave požara;
- standardne operativne procedure koje podrazumijevaju istovremenu reakciju svih raspoloživih dežurnih vatrogasnih snaga na određenom području*;
Odmah da vas umirimo, sve ove pretpostavke uvelike su već na svom mjestu i redovno ih i uspješno koristimo u našem poslu barem kad je u pitanju priobalje. Ono na što valja upozoriti jest da se linija požarnog pojasa što obuhvaća područja koja su tijekom požarne sezone posebno ugrožena na cijelom Mediteranu pa tako i kod nas iz godine u godinu širi na sjever i prema unutrašnjosti pa polako, ali sigurno zahvaća područja (pitajte primjerice susjede Slovence) koja do prije nekoliko godina uopće nisu imala ni probleme ni iskustva sa ovakvim oblicima požara otvorenog prostora na koje smo recimo mi u Dalmaciji a evo i u Istri i Primorju nažalost već navikli.
Drugi razlog zbog kojeg vjerujemo da je ovo problem s kojim ćemo se ubuduće sve češće susretati leži u nama samima odnosno u čovjekovom djelovanju i/ili nedjelovanju.
Ubacimo li u ovu našu ‘požarnu‘ jednadžbu ljude koji u potrazi za novim i ugodnijim prostorima za život i stanovanje sve češće emigriraju iz urbanih sredina u zaleđe, a paralelno s time i same te urbane sredine polako se pružaju prema rubovima naših šuma punih "goriva", dobijamo formulu za savršenu katastrofu.
Nikome to nije tako jasno i očigledno kao nama vatrogascima, primjerice iz vlastitog iskustva možemo ustvrditi kako se samo u posljednjih 10 godina protupožarna sezona produžila za gotovo mjesec dana. Zahvaljujući dobro posloženom protupožarnom sustavu statistika će zasigurno pokazati kako je usprkos konstantnom povećanju ukupnog broja požara, broj onih katastrofalnih u opadanju no s druge strane uvijek u vidu valja imati činjenicu kako su upravo veliki požari normalan način obnavljanja ekosustava.
Ništa ne potiče rast novog drveća i trave kao uklanjanje bolesne i mrtve bio mase ognjem a upravo je ta mrtva biomasa potencijalno gorivo za neke buduće superpožare. Mi vatrogasci smo tu između čekića i nakovnja, s jedne strane požari predstavljaju stalnu opasnost za nekretnine, objekte i infrastrukturu koja polako, ali sustavno sve više ulazi u šumska područja prisiljavajući nas da sve češće koristimo taktiku brzog interveniranja i gašenja požara odmah po nastanku.
Ovo očigledno trenutno štiti živote i dobra, ali dugoročno gledano omogućava akumulaciju gorivog materijala u šumama povećavajući rizike od požara iznimno velikog inteziteta kad jednom do njih ipak dođe.
A oni su nažalost usprkos svom našem trudu neizbježni, dovoljno je iskrenje vlaka, bačeni opušak ili udar munje za vrijeme suhih ljetnih grmljavinskih nevremena koja su primjerice na našem otoku vrlo česta.
I da zaključimo čitavu ovu priču, klimatske promjene ne uzrokuju požare. One malo po malo, tijekom godina stvaraju čitav niz preduvjeta koji kad se jednom savršeno poklope sa spomenutim ljudskim (ne)djelovanjem omogućavaju požarima širenje neviđenim brzinama i gorenje nezapamćenim intenzitetom tj. nastanak gotovo neukrotivih vatrenih nepogoda poput one pulske za koju niti jedan protupožarni sustav nije posve spreman.
Ne zato što sustav ne valja nego zbog proste činjenice da nigdje nema stopostotne sigurnosti, ona jednostavno ne postoji i onaj tko vas pokušava uvjeriti u to samo vam uvaljuje priču.
Naš cilj treba biti pokušaj da se toj razini sigrnosti što je moguće više približimo, da pratimo prirodu, da analiziramo stanje, da se prilagođavamo, i učeći na iskustvu (i našem a posebice na iskustvima drugih) preveniramo stvari koje možemo, anticipiramo situacije do kojih može doći i planiramo što bolje odgovore na njih.
Kako danas analiziramo situaciju, na koji način danas posložimo stvari i koliko danas uložimo, i pri tome ne mislimo samo na vatrogasce i njihovu opremu i tehniku već i na transfere znanja unutar sustava** te edukaciju i informiranje građana; i pri tome ne mislimo samo na novce već i na vrijeme, volju i pozornost, tako i tolikoj mjeri ćemo biti spremni na izazove koje nam život nosi u budućnosti.
Jer život je u osnovi upravo to... survival of the fittest, reakcija na novo, prilagodba tom novome i u konačnici nadvladavanje izazova novoga sve dok to novo ne postane staro i uobičajeno a na horizontu se ne ukaže neko novo ‘novo‘...