Istina je da su mungosi s vremenom iskorijenili zmije, ali su postali i prijetnja bioraznolikosti.
I sada ta invazivna vrsta gospodari našim otokom - ogorčen je Ivica Harašić, lovnik lovačke udruge "Trogir", pod čijim se patronatom nalazi otok Čiovo u kojem danas, po slobodnoj lovačkoj procjeni, žive na stotine tih malenih predatora.
Priča o škoju i njegovim opasnim životinjskim stanovnicima počela je prije stotinjak godina kada su u cilju smanjenja populacije zmija na otok naseljeni mungosi. Obilje hrane pogodovalo je širenju populacije.
Ali uskoro nisu mungosima bile dovoljne samo zmije. Njih su se brzo riješili, a budući da nisu izbirljivi, svoj su jelovnik podebljali s malenim sisavcima, miševima i štakorima, pticama, njihovih jajima i beskralježnjacima, a obroke vole začiniti i finim smokvama i grožđem.
Budući da nemaju prirodnog neprijatelja, proširili su se u tolikoj mjeri koliko su imali hrane. Stagnacija populacije je trajala do prije desetak godina kada je opet primjećen rapidan rast.
Lovci, a i mještani Žednog i Slatina,naselja koja pripadaju gradovima Trogiru i Splitu, to obrazlažu promjenom njihovih prehrambenih navika. Ljudske i administratvine granice njima ništa ne znače, a i kako bi. Sve češće zalaze u kokošinjce. Napadaju perad i kradu jaja, a hrane se i pernatom divljači.
- Tamane sve što im se nađe na putu. Prvenstveno veliku štetu čine na pticama koje se gnijezde na otoku. Jedne od njih su fazani. Uništavaju njihova gnijezda, jedu jaja i malene fazančiće.
Ništa bolje ne prolaze ni divlji zečevi. Njihov podmladak im je glavna poslastica. Domaći ljudi u početku na njih nisu gledali kao neprijatelje, već dapače, bili su zahvalni što su riješili problem zmija, a s druge strane stručna javnost i lovci bili su i ostali nezadovoljni, jer su postali velika opasnost za cijelo životinjsko otočno carstvo - smatra Harašić.
Pogotovo iz razloga što trogirska udruga godišnje potroši desetak tisuća eura na nabavku mladih zečeva i fazana s ciljem unošenja svježe krvi u lovišta koja na koncu nažalost neslavno skonča.
Strah od mungosa na Čiovu, posebno na potezu od Žednog do Slatina gdje se prema navodima naših sugovornika nalazi najgušča populacija ove životinjske vrste, nije samo od njihove brojnosti već i od mogućnosti širenja zaraze. Kako tvrde, životinje se već desetljećima pare u uskim krugovima, što najvjerojatnije rezultira degenerativnim jedinkama slabijeg imuniteta, sklonima oboljevanju od različitih bolesti.
Stoga traže hitno intervenciju mjerodavnih jer se životinje sve češće viđaju među obiteljskim kućama. Stvaraju se prividan strah i nelagoda pogotovo nakon epizode koronavirusa i njegova životinjskog prenosnika.
- Kako bismo im stali u kraj po cijelom otočnom području postavljamo razne zamke. Od ribarskih vrša do vodovodnih cijevi. Lovim ih na način da u vršu ili cijev stavimo srdelu, neku drugu ribu ili najbolje mesni narezak.
Na tu ješku se love bez problema. Umjesto rezultata mi imamo problem s ljubiteljima prirode koji pod krinkom berbe šparoga kradu naše zamke. Svaka od njih, govorim sada o vrši, košta minimalno šezdesetak eura.
Napraviš je ili kupiš, postaviš u lovište i sutra je nema - ljut je Josip Jurić, lovočuvar tog dijela trogirskog lovišta, te dodaje:
- Što se tiče mungosa, radi se o vrlo vižljastim jedinkama. Na svoje oči sam gledao kako u ustima nosi pantaganu. Napadaju i mačke koje su skoro pa dvostruko veće od njih, a da ne govorim o kokama.
Na sreću ili na žalost, kokošinjce su zamijenili apartmani pa se na mjestima stvaraju divlja odlagališta. Opet srećom ili nesrećom radilo se samo o građevinskom šutu tako da se tu nisu okoristili.
Istina viđali su se oko kontenjera. Budući da je i njih manje, mungosi su se povukli dublje u šumu - ustvrdio je Jurić iza kojeg je pozamašan ulov živih mungosa.
Prije koju godinu u samo mjesec i pol ulovio je četrdesetak živih predatora koje je proslijedio struci za potrebe znanstvenog istraživanja. Ne zna što su istražili, ali zna da od njih ni danas, petnestak godina kasnije, mještani Čiova nemaju mira. Dapače situacija je sve gora.
Njegovi "suborci" Joško Ružičić i Jure Raos smatraju kako je mungosa vrlo teško uloviti. Tek putem živolovki, nikako ili vrlo rijetko s puškom. Budući da se radi o izrazito brzoj životinji mogućnost da naciljate i opalite je vrlo mala.
Mungosi su dnevni lovci. Stoga ih bez problema možete susresti na otočnim stazama.
- Ako vidite jednog, znajte da je u blizini cijela skupina. Taj jedan je svojevrsni "izviđač" iza kojeg su u pravilo nekolicina drugih koji čekaju poziv da je teren kojeg moraju pretrčati, čist odnosno bezopasan. Tek tada možete vidjeti cijelu "ekipu" kako pretrčava "brisani" prostor.
Mungosi su vrlo malene životinje, dužine tridesetak centimetara, ne računajući rep koji je jednako toliko dug. Njihovo obitavalište su rupe u zemlji ili kakve škrape u kojima možete naći njihova legla. Međutim, budući da se kriju na nepristupačnom terenu, tako što ćete vrlo rijetko vidjeti - dodaju naši sugovornici.
Stajališta su kako treba hitno nešto poduzeti jer adekvatnog načina u borbi s mungosima osim već spomenutih, jednostavno nema. Sličnu situaciju, navodno, su imali japanci na otoku Amami.
Tamo su spomenutu vrstu napali sa svih strana; s lovcima, zamkama, psima i otrovnim mamcima. Navodno su brutalno smanjili njihovu populaciju i oživjeli životinje koje su mungosi gotovo istrijebili.
Jedan od rijetkih koji se oči u oči susreo s tom otočnom nemani je danas 70-godišnji Tonči Buličić. Lovac od formata i prvi otočni "ubojica" mungosa.
Prije četrdesetak godina u Donjem Okrugu upravo je on odstrelio prvog otočnog nametnika. Kaže, uopće nije znao što je ubio. Nitko od lovaca do tada nije vidio takvu neman, tek se čulo o njegovoj postojanosti. Odnio je životinju na prepariranje u Kaštela gdje je dobio potvrdu svojih navoda.
- Da, radilo se o mungosu. Kasnije je postao naša svakodnevnica. Znalo se dogoditi da odstrelite fazana i da vam ga mungos pokupio pred očima prije nego što pas dođe do njega.
Nešto nevjerojatno brzo i okretno. Upravo zbog tih njegovih, ajmo kazati, vrlina događa se to što se događa. Imam pedeset godina lovačkog staža, ali takvu vrstu predatora još nisam vidio.
On na otoku nema prirodnih neprijatelja. Lisica nemamo, pa on gospodari ovom našom šumom - upućuje nas Buličić u otočna zbivanja.
Prema nacionalnom prijedlogu upravlja invazivnim vrstama, Hrvatska prepoznaje potrebu uspostave učinkovitog sustava upravljanja stranim vrstama kao i provedbu mjera u sprječavanju njihovog unošenja i širenja kako bi se sprječio gubitak bioraznolikosti. Kao važan čimbenik u borbi protiv ovih uljeza naglašavaju važnost prikupljanja podataka putem održavanja baze podataka o tim istim vrstama te edukacije i podizanja svijesti javnosti pri upravljanju sa tim istim vrstama.