U viškom akvatoriju nedavno je trajala potraga za posmrtnim ostacima dvojice članova posade savezničkog aviona B-24 Tulsamerican, srušenog 1944. godine. U akciju su bile uključene vlade dviju zemalja, ministri, veleposlanici, mediji…
Igrom slučaja, upravo u to vrijeme saznala sam za priču o još jednom savezničkom avionu srušenom te godine, posmrtnim ostacima dvojice pilota i traganju za okolnostima i detaljima njihove pogibije. Ta je priča sedamdeset godina mirovala, živa tek u lokalnom sjećanju, a njezino nedavno aktualiziranje nije bilo omogućeno ni praćeno moćnim državnim sustavima ni medijima, koliko golemim entuzijazmom nekolicine pojedinaca.
S pričom bi se, kako to obično i ide, moglo krenuti od početka, kad je u Drugom svjetskom ratu 21-godišnji instruktor letenja, poručnik Cyril Reginald Russell zvan Rusty, tek oženjeni mladić iz Južnoafričke Republike, kao pripadnik SAAF-a (South African Air Force), pod engleskom zastavom, priključen 16. eskadrili, upućen daleko na sjever, u Europu, u zračnu bazu u Italiji.
Odatle će, u kolovozu 1944. godine, zajedno s navigatorom, poručnikom G.W. Stanburyjem, u borbenom avionu Beaufighters naoružanom raketama, uz još tri letjelice krenuti preko Jadrana, u Jugoslaviju, na svoj drugi po redu borbeni zadatak - onesposobiti Hidroelektranu Kraljevac pokraj malog mjesta Zadvarje.
I tamo se srušiti.
Biramo ipak početi od kraja, kad je 2015. godine, baš u kolovozu, na teško pristupačnim strmim obalama Cetine, Stanko Čizmić, mladi zaljubljenik u ovu rijeku i divlji kanjon koji je usjekla kraj Zadvarja, vodič u „kanjoningu“, na jednoj od tura pronašao krupan zgužvani komad aluminija za koji se ispostavilo da je ostatak krila borbenog aviona koji je davne 1944. godine, prateći Cetinu uzvodno, u niskom letu dospio nad hidroelektranu Kraljevac, ne uspijevajući se više izvući iz kotline u kojoj je centrala izgrađena.
Još uvijek je živo nekoliko očevidaca, tada djece, koji su pratili kako avioni bezuspješno pokušavaju nadletjeti nezgodno u teren usječenu zgradu centrale, i kako ju je jedan, prenisko leteći, krilom zakačio i potom se srušio, uz vatru i dim, niti sto metara daleko.
I kad je Stanko Čizmić donio kući pronađeni komad metala, njegov otac, Tonči Čizmić, poduzetnik i svojevremeno načelnik općine Zadvarje, odmah je pretpostavio što bi to moglo biti.
- Na Zadvarju je ostala živjeti priča o avionu koji je pao kraj Kraljevca, a i u samoj centrali ostao je kratki zapis da su je saveznici raketirali u vrijeme kad je bila u rukama neprijateljskih snaga, njemačke vojske. Avion je još barem pet godina ležao na mjestu pada; Nijemci su odnijeli motore, a mještani su, malo-pomalo, odnosili sve drugo što im je moglo koristiti. Nije jedna bluza sašivena od padobranske svile, a još uvijek se po kućama mogu naći aluminijski češljevi, posuđe, poklopci za čatrnje…, napravljeni od ostataka ovoga aviona.
Za sve događaje koji su se počeli odvijati nakon pronalaska dijela avionskog krila zaslužan je karakter Tončija Čizmića: njegova je životna filozofija, naime, da čovjek ništa neće saznati niti će nove zanimljive ljude upoznati ako živi ne izlazeći iz uskih okvira kuće i posla u koje život obično (u)gura čovjeka.
Stoga je - s namjerom da više sazna i o avionu, i o njegovu zadatku, i prije svega o pilotima i njihovim nasljednicima s kojima bi, računao je, možda mogao stupiti u kontakt - priču o pronalasku dijela aviona plasirao na široka polja internetska, navodeći sve što o njoj zna, uključujući i broj vrlo sitno otisnut na pronađenom komadu metala.
Do tih je podataka potom, nakon što ga je Čizmić na netu pronašao i kontaktirao, došao drugi veliki entuzijast iz ove priče, gospodin Tinus le Roux iz Cape Towna u Republici Južnoj Africi, inženjer koji je niz godina radio u južnoafričkoj vojnoj industriji kao projektant raketnih motora i dijelova aviona. Posljednjih godina bavi se proizvodnjom brašna.
Zahvaljujući razgovoru s jednim od preživjelih pilota iz Drugog svjetskog rata kojega je sreo 2010. godine, Tinus le Roux počeo se baviti hobijem kojemu se strastveno predaje: zainteresirao se i senzibilizirao upravo za priče bivših pilota SAAF-a.
Krenuo je u potragu za drugim preživjelim avijatičarima, bilježio njihove priče, tragao za sudbinama poginulih pilota, mjestima i okolnostima njihove pogibije, želeći pronaći podatke i detalje važne njihovim obiteljima i nasljednicima.
Sve informacije, snimke razgovora s preživjelim pilotima južnoafričkih zračnih snaga, fotografije, dokumente i memorabilije do kojih dolazi, objavljuje na web stranici koju je otvorio i uredno ažurira upravo u čast naslijeđa SAAF-a i na kojoj je objavio i sve što je saznao o Cyrilu Reginaldu Russellu.
A kako se priča počela odmotavati, na Zadvarju su Tončiju Čizmiću iz okolnih mjesta - Podgrađa, Slimena… počeli donositi i druge dijelove aviona, među ostalim pomoćno sjedalo za mitraljesca (kojega u srušenom avionu nije bilo), te dijelove upravljačke ploče. On je sve to fotografirao i slao Le Rouxu koji je pak, istražujući po arhivima, pronalazio potvrde o kojemu se avionu radi, tko je njime letio, što je bilo s letačima...
Cilj misije, priča Čizmić, nije bio uništiti centralu, nego stopirati proizvodnju ferolegura u Dugome Ratu.
- I tvornica je bila u rukama Nijemaca. Ta je legura služila isključivo za proizvodnju i doradu oružja. Trebalo je, znači, zaustaviti proizvodnju, ali napad na naseljeno mjesto značio bi puno civilnih žrtava. Onda je odlučeno, o čemu u Splitu postoje arhivski zapisi, da treba “izgasiti” centralu iz koje je tvornica dobivala struju. U te je svrhe centrala 1912. godine i izgrađena. Zadvarskom pokretu otpora poslana je poruka da se u sljedećih deset dana očekuje napad na centralu, i da civile treba skloniti.
I doista, priča dalje Čizmić, 21. kolovoza 1944. godine četiri beaufightersa iz Italije su preko Brača poletjela ka Omišu, tamo zaokrenula i kanjonom Cetine u poslijepodnevnim satima došla na Kraljevac.
- Po puno detalja se vidi da je taj napad studiozno osmišljen, u doba dana kad je onima koji su štitili centralu sunce u očima, a pilotima iza leđa. Jedan od četiri aviona, utvrdili smo rekonstrukcijom uz pomoć drona i usporedbom ondašnjih i sadašnjih fotografija, bio je na svega 45 metara visine, prenisko za tako težak avion. U preletu je zapeo za zgradu centrale, a avion koji mu je bio za leđima snimio je pad. Takav tip letjelica u “nosu” ima ugrađenu kameru koja je “okidala” u određenim vremenskim razmacima. Uhvatila je upravo trenutak kad se nad centralu nadvio dim. U djelomično zapaljenom avionu izgorjeli su i pilot i navigator, a njihovi posmrtni ostaci pokopani su u blizini mjesta stradanja. Dvije-tri godine poslije na mjestu pada aviona sagrađena je zgrada za radnike centrale koji su dugo potom vodili brigu o grobovima južnoafričkih pilota.
Desetak godina nakon pada aviona na centrali se pojavio crni Rolls-Royce s diplomatskim tablicama i britanskim zastavicama, sjeća se Stipe Bajić iz Potpoletnice.
Kao znatiželjni dvanaestogodišnjak iz prikrajka je gledao kako iz auta izlaze tri muškarca i žena, predstavnici britanske ambasade. Došli su radi ekshumacije posmrtnih ostataka dvojice pilota kako bi ih prenijeli na Vojno groblje zemalja Commonwealtha u Beogradu. Prošle godine crvenu i bijelu ružu na njihovo je beogradsko počivalište stavio i Tonči Čizmić.
Cyril Russell, rođen 1922. godine u Umtati, SAAF-u se pridružio s tek napunjenih osamnaest godina, sredinom 1940. godine, i postao letački instruktor. Godine 1943. godine oženio se poručnicom Pearl Weinwright. Možda je upravo tada snimljena fotografija na kojoj su njegova supruga i kumovi, jedina zajednička slika mladoga para.
Ubrzo je Rusty otišao u Europu, vjerojatno ne znajući ni da je njegova supruga - ostala trudna.
Obitelji poručnika Russella i Stanburyja dobile su obavijest o njihovoj pogibiji, s podacima u kojoj se zemlji to dogodilo te kasnije i da su pokopani na vojnom groblju u Beogradu. I ništa više, iako su vjerojatno željeli znati sve. Mlada Russellova udovica rodila je sina; budući da se preudala, sin, nazvan Peter, ponio je očuhovo prezime - Heathcote.
Majka je Peteru pričala o tome tko mu je bio otac i s kojega se zadatka nije vratio. Tragajući za podacima o ocu, Peter je na internetu naišao i na Le Rouxov site…
Peter Heathcote odmah je poželio doći i vidjeti mjesto na kojemu mu je stradao otac, a sve informacije upućivale su ga na Općinu Zadvarje.
Rekao bi čovjek da bi Ivanu Krželju, načelniku Zadvarja, s obzirom na to da je rođen 1991. godine, moglo uzmanjkati senzibiliteta za priču staru više od sedam desetljeća, iz jednoga davnoga rata, o čovjeku iz zemlje s dalekog juga Afrike.
I prevario bi se: Peter Heathcote je, zajedno sa suprugom i dvojicom sinova, iz južnoafričkog grada Durbana u Zadvarje stigao u svibnju prošle godine; tom je prilikom na mjestu stradanja Peterova oca i njegova kolege, zahvaljujući angažmanu Tončija Čizmića, postavljena spomen-ploča s njihovim imenima, a goste iz Južne Afrike primio je i mladi načelnik.
Općina Zadvarje redovito će, kako je dogovoreno, obilježavati pogibiju dvojice pilota. Također će davni događaj s modernim vremenima spojiti uz pomoć novih tehnologija: plan je da se na Križu, zadvarskom vidikovcu s kojega puca nevjerojatan pogled na Cetinu koja otječe prema Omišu, na HE Kraljevac, ali i na samo mjesto nesreće, pod staklo postavi fotografija Rustyja Russella i njegova aviona, bez puno teksta, ali s matričnim QR kodom; očitan pametnim telefonom, kod bi otvarao web-stranice koje govore o ovoj priči, Zadvarju, HE Kraljevac itd.
A samo nekoliko dana prije nego što smo čuli za priču o južnoafričkim pilotima, na Zadvarju je bio - Tinus le Roux. Iz Cape Towna je sa suprugom Tersijom, tragajući za sličnim pričama, prvi put stigao u Europu, najprije u Dubrovnik, pa preko Zadvarja - gdje je, zajedno s domaćinom Tončijem Čizmićem, obišao mjesto pada aviona i spomen-ploču - potom Splita i Zadra, nastavio u Poreč.
Upravo tamo smo ga telefonom “uhvatili” dan prije nego što je otputovao u Sloveniju, u Postojnu, Idriju i druga mjesta na čijim su područjima također stradavali južnoafrički piloti koji su se borili pod britanskom zastavom.
Sve što Le Roux radi u toj potrazi, radi o svom trošku i bez ikakve financijske koristi. Zadivljen je i motiviran hrabrošću i istovremeno skromnošću ratnih pilota koje je sretao i čije je priče bilježio, no još je jedan motiv koji ga tjera da se ovim bavi - zanemarivanje južnoafričkih vlasti povijesti sudjelovanja snaga JAR-a u Drugom svjetskom ratu još od 1948. godine, kad je na vlast došla politička opcija koja se protivila sudjelovanju zemlje u ratu na strani Velike Britanije (JAR su, naime, opterećivali burni odnosi proistekli iz burskih ratova). Podaci o pripadnicima SAAF-a izbrisani su, kaže Le Roux, iz školskih udžbenika i javnosti ostali nepoznati, a ista je sudbina zadesila i više od 300.000 južnoafričkih dobrovoljaca.
Tinus le Roux ne može prihvatiti takav odnos prema važnom i vrijednom dijelu povijesti svoje zemlje, stoga njegovu očuvanju sam doprinosi koliko može, u znak poštovanja i uvažavanja sudjelovanja južnoafričkih vojnih snaga u Drugom svjetskom ratu.
Političarenje se i kod nas dotaklo savezničkih pilota SAAF-a: nije se, naime, svima svidjelo postavljanje na Kraljevcu spomen-ploče 'ljudima koji su došli srušiti centralu i poubijati nas', bez obzira na širi kontekst i razloge zbog kojih se centrala našla na meti savezničkih projektila - pod kojima, usput rečeno, tom prilikom nitko nije smrtno stradao.
Na koncu, odgovor na krunsko pitanje o ovoj ratnoj operaciji, postavljeno na kraju balade - je li centrala onesposobljena? - daje jednu sasvim novu, posve apolitičnu i gotovo sudbinsku gorko-ironičnu dimenziju cijeloj priči.
Nije ni radila.
Potraga za potomcima navigatora
Prema dostupnim informacijama, navigator G. W. Stanbury nije bio oženjen. Iako najvjerojatnije nije imao direktnih potomaka, Tonči Čizmić pokušao je preko interneta pronaći nekoga i od njegove rodbine. Na koncu je u kontakt s Čizmićem stupila stanovita Anita Smith čiji je brat, pisala je, istraživao život rođaka Sanburya, no nakon tog jednog jedinog maila kontakt s gospođom Smith zamro je.
Pogibija talijanskog radnika
Da sam petnaest minuta prije ili kasnije prolazio kanjonom Cetine, iz kojeg se nebo vidi samo kao plava traka, sunčeve zrake padale bi pod drugim kutom i ja ne bih primijetio odsjaj s dna rijeke, priča Tonči Čizmić. Odsjaj je, ispostavilo se, željezna konstrukcija vagoncina koji je, moglo bi biti, usmrtio Talijana iz okolice Trsta koji je radio na izgradnji HE Kraljevac, i čiji grob na mjesnom groblju Zadvarjani već cijelo stoljeće održavaju i kite cvijećem. Čizmić će - naravno! - uspije li rekonstruirati priču o Talijanovoj smrti, pokušati pronaći i njegove potomke.