StoryEditor
ObalaPREŠUĆIVAN

Uz obljetnicu smrti biskupa Nikole Bijankovića: ‘Ni čuda nisu bila dovoljna da ga proglase blaženikom‘

Piše Marino Srzić
11. kolovoza 2020. - 20:26
Biskup Nikola Bijanković,

U Biografskom leksikonu pod natuknicom - Bijanković Nikola, stoji: "Split, 1645. - Makarska, 1730.

Osnivač Kongregacije Svetog Filipa Nerija, za makarskog biskupa ustoličen 1699. Brinuo za siromahe, bolesne i osnovao više bratovština.

U spomen na bitku kod Sinja sagradio crkvu u Brelima, a u Makarskoj crkvu Svetog Marka, temelj katedrale. Na brojnim pohodima širi ekumenizam. Radi na prosvjećivanju i potiče prvo organizirano obrazovanje. Umro je na glasu svetosti i 1881. pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju."

Tako stoji u leksikonu. I više nego dovoljno činjenica koje svjedoče kako je djelovanje Bijankovića nezaobilazno za domaću povijest. Njegovom aktivnošću započinje transformacija luke s trgovištem u urbanu formaciju s pravim obilježjima grada. I konturom i kulturom.

Do slanja teksta redakciji, nije bilo moguće znati kako će se obilježiti 290. obljetnica smrti biskupa Bijankovića, 10. kolovoza ljeta Gospodnjega 2020.

Kako god bilo i unaprijed se može pretpostaviti, da će prisjećanje, izvan uobičajenih crkvenih funkcija, biti nedostatno.

Časna uspomena

Nije pretjerano naglasiti maćehinski odnos makarske javnosti spram djela Bijankovića. Po njemu se ne zove ni jedan kantun, kala, ulica. Časna uspomena na njega i ostale poglavare drevne makarske biskupije strpana je u grupni naziv Ulica makarskih biskupa. Riječ je o kalici od par metara.

Samo su Brela dostojno obilježila sjećanje na biskupa; imenom ulice, spomenikom, te sačuvanom pričom o Bijankovićevom boru, stvarnom stablu srušenom nepažnjom 1983. Tu je posađen novi bor, a predaja sačuvana.

Na karti turista - hodočasnika Makarska je označena sa svega jednom točkom vrijednom pažnje; Vepricom. Jedno drugo mjesto usred grada, zaklonjeno oltarom u Svetog Marka, s brojnim razlozima za hodočašćenje, ostaje pusto. Tek još pokoji štovatelj dotakne kamenu ploču s natpisom: PVLVIS. CINIS. ET. NIHIL (prah, pepeo i ništa). Pod pločom su zemni ostaci najpoznatijeg makarskog biskupa.

image
Biskupov grob
,

Nasljednik, Blašković, daje grob osigurati željeznim okovima i rastaljenim olovom.

Od koga je tako pomno valjalo čuvati tijelo pokojnika? Od štovatelja koje je za života i predajom stekao. Brojna su čuda, po njegovom zagovoru, nabrojana u procesu za beatifikaciju. Posjedovanje bilo kojeg djelića iz biskupove svojine, smatralo se privilegijom. Komadići sedla, krhotina tikvice iz koje je pio, dugme s odore, ljubomorno su čuvani s koljena na koljeno, poput relikvija.

Pohvale i pokude

Kako onda da uz brojna svjedočenja o milostima, nije proglašen blaženim? Osim neospornih zasluga u karitativnom, obrazovnom i ekumenskom djelovanju, lik biskupa prate i kontroverze.

Pravi mali rat pokrenut s makarskim fratrima zbog prava na župe u Makru i Kotišini, te još neki crkveni prijepori, pogoršali su odnose između njega i samostana. Fra Nikola Gojak u svojoj Kronici piše kako je na samrti odbio pomirbu s fratrima. Župnik, don Ivan Kačić, izvještava suprotno; kako ga je osobno pričestio i na svoje uši čuo blagoslov udijeljen franjevcima.

Jedni ga kude, a drugi hvale i dva stoljeća poslije. U ljetopisu samostana za 1905. godinu, kroničar smatra upitnim čudesno ozdravljene oca makarskog načelnika Klarića po zagovoru Bijankovića. Za proglašenje blaženim tvrdi: "Od svega Bijankovićeva brašna neće biti svete pogače." Ismijava usput i "mirakule" vezane uz biskupa.

Kronika Župe Svetog Marka progovara posve oprečno. 1959. godine, kult Bijankovića još je živ, pa se na svetog Lovru na grobu daje odrješenje, te izlaže biskupova odora. "Cijeli dan su pristizali ljudi iz okolnih sela, molili se liježući na njegov grob. Bio je i veliki sajam, koji je ostatak štovanja biskupa." Tako govore ljudi Crkve.

U puku predaje o Bijankoviću blijede i pred opasnošću su da ih vrijeme zauvijek izbriše. Nekad je svatko znao za legendu o biskupovoj papuči, "kavalkini"; dozvoli za "švogavanje" puka u pretposljednjoj nedjelji korizme, fijeri svetog Lovre.

Običaji vezani za utjehu u životnim nevoljama, ipak prežive najduže. Nevolje su svevremene, kao i potraga za utjehom. Stoga se ne začudite ako katkad u tišini crkve, kad nikog nema, ugledate nekoga polegnutog na Bijankovića grobu, uronjenog u molitvu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

20. rujan 2020 20:48