Obala‘ne smijemo ni živjeti‘

Kako izgleda zima na jednom od najljepših hrvatskih otoka: nema turističkih gužvi, ali ni veza s kopnom, a mještane najviše muči jedna stvar

Piše Mirko Crnčević
Ivo Ravlić/Cropix

Već prve bure, tamo odmah poslije Velike Gospe, u pravilu najavljuju kraj turstičke sezone na otoku Hvaru.

Dakle, djeca moraju u školu, pa furešti odlaze svojim kućama, a otočani polako prelaze na “zimski orar”, prestaju se intenzivno baviti turizmom, a okreću poljoprivredi i ribolovu, jer treba preživjeti do sljedećeg ljeta. Preživjeti zimu, ma kako blaga bila.

A razlika u ritmu života između ta dva suprotna pola zima-ljeto je baš prevelika. Ljeti svatko trči, radi, pa i uživa, a zima donosi spokoj, ljudi se više posvećuju svojim obiteljima, okreću se onome čime su se bavili od iskona. Najprije valja dofinit jematvu, zatim pobrati masline, neka vina i ulja bude u konobi, jer ionako će se za ljepšeg vremena uloviti koja ribica. Otočani vele da ne valja ako tri puta ne pliva - u moru, u ulju i vinu.

Dolaskom prave zime (iako taj pojam na kontinentu i na škojima zasigurno ne znači isto), dakle i ovih siječanjskih dana, društveni život na škoju zamire, nema više gastro priredbi, koncerata, kazališnih predstava i svega onoga što mami turiste da posjete jedan od najljepših otoka na svijetu. Tu je tek nekoliko udruga koje su koncentrirane na svoje aktivnosti, ali općenito prevladava mišljenje da se kvaliteta života zimi značajno srozala u odnosu na ona “dobra stara vremena”.

Žitelji otoka Hvara već desetljećima upozoravaju da im najviše teškoća donosi zimski plovidbeni red riječke “Jadrolinije” za razdoblje od 30. rujna do 30. svibnja.

Broj putovanja se na glavnoj trajektnoj liniji Split – Stari Grad (635) smanjuje sa sedam na samo četiri, odnosno tri od 25. listopada do 15. travnja. Slična je situacija i na liniji Sućuraj – Drvenik (632) koja s 11 pada na samo šest putovanja dnevno.

Katamaranske linije

Što se subvencioniranih katamaranskih linija tiče, otočani mogu putovati od Jelse do Bola i Splita (9603), radnim danom s polaskom u 6 sati i povratkom u 16 sati.

Katamaran na liniji Ubli (Lastovo) – Vela Luka (Korčula) – Hvar – Split (9604) hvarsku luku dotiče u 6.25 do 6.35 sati pri polasku, a iz Splita se vraća u 14 sati. Riječ je o neadekvatnim katamaranima koji zbog malo jače bure ili juga tijekom zime ostaju i do 40 dana privezani uz kraj.

Istini za volju, Hvaranima je također na usluzi i subvencionirana katamaranska linija privatnog brodara “Kapetan Luka” s polaskom u 7.35 sati, dok je povratak za Hvar u 16.30 sati. Za otočane je cijena karte jednaka tijekom cijele godine, za vozila je i dalje preskupa, nije ni izbliza ravna cijeni autoceste, što se posve negativno odražava na njihov životni standard.

Ljudi do Splita odlaze radi kupovine, jer krajem turističke sezone dobar dio trgovina stavlja ključ u bravu, depopulacija je učinila svoje, pa im se ne isplati raditi zbog malog broja kupaca. Ipak, najčešće odlaze u bolnicu, kod specijalista ili za složenije pretrage krvi (za štitnjaču, prostatu, markere i slično), iz Staroga Grada kreću rano u 5.30 sati, a iz Splita se natrag vraćaju tek u 14.30 sati, jer ranije nema ni jednog broda kojim bi se prevezli do svoga škoja.

Kakve li patnje, ali recimo i to da je krajem listopada na otoku Hvaru prestao s radom jedini Medicinsko-biokemijski laboratorij, na što je reagirala čitava javnost, pa i jedinice lokalne samouprave. Domu zdravlja Splitsko-dalmatinske županije trebalo je nekoliko dana da organizira prijevoz uzoraka u splitsku bolnicu, a djelovanje otočnog laboratorija se unatoč svim obećanjima mjerodavnih još uvijek nije normaliziralo.

”Ne smijemo ni živjeti”

Hvarski Dom zdravlja odavno je izgubio svoju samostalnost, iz Splita se što se tiče zdravstvenih usluga na škoju vedri i oblači.

Otočanima su u manjoj mjeri dostupni specijalisti, a u ambulantama i ljekarnama nema pripravnosti. Pacijenti se izvan radnog vremena mogu obratiti jedino Hitnoj medicinskoj pomoći, a helikopteri u slučaju nevremena naravno ne lete. Tako je bilo i u prvoj polovini ovog mjeseca kada je otok zbog orkanskog juga u nekoliko navrata ostajao odsječen od svijeta.

Prije nekoliko dana požalila nam se jedna Hvaranka: “Mi na škoju ne smijemo ni živjeti, a kamoli se razboljeti! Ne daj, Bože!”

Onda dodaje da su prije imali banku, a sada je nemaju, pošta im radi skraćeno, redovito kasni u dostavi pošiljaka. A cipele nigdje ne možeš popraviti, jer nema ni jednog postolara, nema ni mnogih drugih što bismo ono rekli “deficitarnih” usluga, pa nikome nije jasno zašto se mladima ne omogući povoljnije školovanje i zapošljavanje na tim radnim mjestima.

No, kad smo već kod školovanja, djeci se izvan otoka nude puno bolje mogućnosti, mnogi mladići i djevojke obrazuju se u Splitu i drugim hrvatskim gradovima, ali se nakon školovanja, nažalost, sve rjeđe vraćaju. Na Hvaru se susreću s nizom problema, osobito kada govorimo o stambenom zbrinjavanju i zato je vrlo teško doći do liječnika i medicinskih sestara, nastavnog osoblja, pa čak i do kuhara i konobara za rad u ugostiteljstvu.

Treba li još reći i da istočni dio otoka ima katastrofalno lošu cestu i elektromrežu, naselja Poljica, Zastražišće, Gdinj i Bogomolje s pripadajućim uvalama u 21. stoljeću još uvijek nemaju - vodovodnu mrežu. Država godinama ulaže i te kako velik novac za prijevoz vode cisternama, što obavljaju jelšanski vatrogasci, a svim je potrošačima u cijenu vode “za razvoj” uračunata i jedna kuna po metru kubnom vode?! Pa gdje to još toga ima? 

#HVAR