StoryEditor
Obalatihi junak iz marine

‘Ja sam vam čudo, ja sam ribar koji ne zna plivat!‘: Žarko nam je ispričao svoju neobičnu štoriju, nikad nije naučio ni čitati i pisati. No, na glasanje ide, objasnio nam je i kako

14. kolovoza 2022. - 22:54
Od nepoznavanja slova više ga brine kako će se razvijati domaća ekonomija sad kad se uvede euroNikola Vilić/Cropix

On se zove Žarko Grkov, rođen je u Vrsinama, općina Marina; živi u Poljicima, prvi red do plaže, kod hotela "Sky Beach", ista općina.

Ona krasna usred Dalmacije, komadić plavo-zelenog raja koji miluje maestral i zapljuskuju valovi. Po zanimanju je poljoprivrednik i ribar, a medijski zanimljiv jer ne zna plivati; "u hodu" smo doznali da nije jedini.

Ima još stanovnika priobalnoga kraja kojima ta aktivnost nije interesantna; oni su život provodili u znoju lica svog, a ne kupajući se i sunčajući radi razonode. I svi su suncem opaljeni, a da nikad nisu razvili šugaman da bi se izležavali na plaži; slobodni trenuci koristili su se za neki lakši posao.

Nije on za ispade poput kupanja

Šezdesetdevetogodišnji Žarko Grkov nikad nije plivao, zabavljao se na after beach partyju, pio koktele niti se izležavao na plažnoj ležaljci. Ipak, pronašli smo ga na šetnici uređene plaže u Poljicima kako sjedi pod suncobranom. Posvuda su kupači, turisti, oni koji se brčkaju i sunčaju samo tako, i još su za to platili – ali on ne haje za takve ispade. Ispred njega je kašeta smokava. Najviše ih podijeli, mada i dobije koju kunu za njih tu, ispred kuće.

image

'Žena mi je dobra, pametna; bila je kuvarica u hotelu, ima škole. Ona ide glasat prije mene, pa mi reče koji ću broj zaokružit'

Nikola Vilić/Cropix

Simpatično ga je vidjeti, i njemu je drago vidjeti svijeta, proćakulati pokoju riječ "po naški" jer Žarko strane jezike ne zna. Nisu njemu smokve "za potribu", on je život proveo marljivo i stekao koliko treba njemu i familiji, ali voli se podružiti sad kad napokon ima malo više vremena. Za kupanje je kasno...

– Nije meni tribalo plivat. Šta će mi to? Svaki dan operen noge u moru. Ni čitat ni pisat nisan naučija; otac je zbog mene mora platit kaznu jer nisam tija ić u školu. Nisan tija, i gotovo – tvrdoglavo i bez naknadnoga kajanja će Grkov.

Čekaj, čovjek ne zna čitati ni pisati?!

– Brojit pare znadem – đavolski se nasmije Grkov, dok nama neplivački povod priči polako tone u drugi plan...

– A eto, tako je to, i gotovo. To za plivanje, a i pisanje. Otac je zapovida, tribalo je radit; za školu se ljutija, to san ja izabra, da neću ić. A tribalo je radit, uvik: kupi smokve kad dođe vrime; smokve su se čuvale. Pa bajame. Pa masline obrat. Ovce čuvat. Nije ovde prije bilo ovoliko kuća, niti hotela. Samo uljara; do nje se išlo karima, na živini. I kovačija je bila, na dva mista. A radija san, i nije mi bilo ništa teško. Odija brodicon na Drvenik, Šoltu. Topija mriže, lovija poda feral. Kako vi kažete, sviću? E.

I za plaću san radija, ovako bez škole. U Trogir, u Segetsku kavu, tamo ispod Svetog Ilije. U kamenolomu, e, radija san na drobilici. Žalo se lomilo, i u Vrsinskoj kavi, uzeli su je Kinezi, ali naši ljudi rade. A ovo na nozi (pokazuje veliki ožiljak, nap.a.) nisan zaradija u kavi (kamenolomu, nap.a.), nego san pa poda traktor – rekonstruira Grkov, koji je na zemlji, u kamenolomu i na moru provodio podjednako vremena. Kupajući se samo u znoju.

image

'Uu more san se zaljubija čin san se rodija; iman sve dozvole, ribolovne, i sve vrste mriža'

Nikola Vilić/Cropix

More je ljubav od rođenja

– Godišnji u kavi san čuva za deseti, jedanaesti misec; onda san iša u masline. Ja i žena smo sami obrađivali. Ijadu litar ulja bi učinili! Imali smo i konja, pa bi s njim odili...

A u more san se zaljubija čin san se rodija; iman sve dozvole, ribolovne, i sve vrste mriža. Sa deset godin san počeja odit na more. I ić ću u ribe dok god se buden moga popet u brod – najavljuje naš sugovornik.

Hajde, na moru se snašao bez plivačke vještine, ali kako živjeti bez slova? Pa ni na glasanje ne možeš lako!

– Žena mi je dobra, pametna; bila je kuvarica u hotelu, ima škole. Ona ide glasat prije mene, pa mi reče koji ću broj zaokružit. Odija san glasat za Kolindu; ona mi je bila draža od Milanovića, lipo je govorila s ljudiman, bilo je lipo vidit. Volija bi da je ona ostala, ali Škoro ju je slistija – smatra glasač iz Marine.

image
Nikola Vilić/Cropix

Od nepoznavanja slova više ga brine kako će se razvijati domaća ekonomija sad kad se uvede euro.

– Ko zna kako ćemo se snać u novoj valuti. I sad se sve zaokružuje; ja iden kupit pivo, kažen: nije ovo devet kuna, nego osan kuna i 99 lipa. Nikad mi ne vratu onu jednu lipu. Sad će s euron toga bit i više – predmnijeva.

Priča o djeci

Žarko Grkov neuk je čovjek, ali ima dvije školovane kćeri: jedna je udana za lokalnog obrtnika i podarila mu je unučad, druga je diplomirala na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, inženjerka je i – živi u Irskoj.

– Otišla je u dvanaesti misec prošle godine. Ima četrdeset godin. Nikako mi nije drago šta je išla – priznaje.

image

Bez slova i knjiga stekao je dvije kuće, šest stotina stabala maslina, puno drugih plodova...

Nikola Vilić/Cropix

Na zidu u kući Grkova je i malena, mutnjikava fotografija mladića.

– To mi je bija sin. Poginija je prije dvadeset godin. Puno je mlad bija. Nemojte me ništa dalje pitat – suzna oka će Žarko Grkov.

Bez slova i knjiga stekao je dvije kuće, šest stotina stabala maslina, puno drugih plodova. Htjeli su ga učiti slovima i u odrasloj dobi, ali je odbio instrukcije; što mu treba od života, ima. Što bi još volio imati, ne može. Život mu je oduzeo, i to se ne može promijeniti.

– Žena i ja smo danas sami, dođu unuci i odu. A mi radimo koliko možemo, masline obrađujemo manje nego prije, ali imamo koliko triba. Kupus smo ranijih godin nosili u Split prodavat, sad imamo za sebe. A lozje? Nemamo. Samo ovu isprid vrata, reste ka ograda. To mi je od pokojnoga sina – kaže Žarko Grkov, dobri čovjek iz Marine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. rujan 2022 08:02